U Bangkok se ne bih vratila. To je rečenica koju od mene nećete čuti. Ali ima osoba koje su je izgovorile i napisale. Meni je BKK ili Veliki Mango, kako mu tepaju, baš zabavan i zanimljiv, a nakon što sam u najstarijem dijelu grada otkrila svoj omiljeni guesthouse, lako se mogu zamisliti da u Bangkoku provedem dio ostatka života. Nažalost, svaki je moj dosadašnji boravak u glavnom gradu Tajlanda, a bilo ih je više, bio prilično kratak, u trajanju od dva-tri dana, pa ću u ovom tekstu, što se znamenitosti tiče, uglavnom govoriti o mjestima koje ne propušta nijedan posjetitelj. No obećavam da ću to učiniti na svoj način.
Go Mango
Prvi sam put posjetila Bangkok 2014. godine, manje od godinu dana nakon prvog boravka u jugoistočnoj Aziji, za koji sam bila izabrala Bali i Singapur. Bilo je to sredinom ožujka, u vrijeme kada vrućine i sparine i u glavnom gradu Tajlanda postaju nesnosne zbog približavanja početka kišne sezone. Tako da bi vam dnevni đir po gradu, kao i meni, mogao početi hvatanjem daha. A nakon što napokon dođete do njega opet ćete ga nakratko izgubiti zahvaljujući ljepoti gradskih atrakcija i neočekivanim otkrićima na putu do njih.
Tako sam ja već na putu prema rijeci Chao Phraya i brodićima koji imaju funkciju taksija, udaljenima oko 15 minuta hoda od mog hotela u Kineskoj četvrti, otkrila nekoliko zanimljivih kutaka ovog osam milijunskoga grada. Primjerice onaj u kojem me, osim ljubaznog prodavača soka od nara, koji je pristao i na poziranje, dočekao zanimljiv grafit posvećen našoj Majčici Zemlji, kojoj, na istom crtežu, jedan vanzemaljac izjavljuje ljubav.
Svoj album s tog putovanja nastavila sam kreirati tijekom obilaska jednog od najpoznatijih hramova u Bangkoku, Wat Aruna, što bi u prijevodu bilo „hram zore“. U odnosu na Kinesku četvrt i središnji dio grada, smješten je na suprotnoj, zapadnoj strani obale Chao Phraye, koja je najmanje prometna „prometnica“ u gradu pa su riječni taksiji, ako odsjedate u spomenutom dijelu Bangkoka i ako želite prištedjeti vremena i novca, ali i energije, idealni za obilazak „trokuta“ unutar kojeg se nalaze inače najposjećenija mjesta u gradu: uz Wat Arun, to su Wat Pho i Kraljevska palača (Grand Palace).
Sa zapada na istok
Wat Arun je izgrađen dok je još Ayuthaya bila prijestolnica sadašnjeg Tajlanda. U to je vrijeme ovaj kompleks bio poznat pod imenom Wat Makok Mok. Obnovljen je i preimenovan u Wat Chaeng, Hram zore, tijekom 18. stoljeća, po želji kralja Taksina, za kojeg se vjeruje da je, izbjegavši iz Ayuthaye, nakon što su je zauzeli Burmanci, stigao pred današnji Wat Arun baš u trenutku kad je izbijala zora.
Hram dobiva ime Wat Arun, po indijskom bogu zore Aruni, u vrijeme kralja Rame I, kada se središte kraljevstva seli sa zapadne na istočnu obalu Chao Praye (kako bi grad bio lakše obranjiv). U isto se vrijeme na isto mjesto premješta Smaragdni Buddha, koji se dotad čuvao u Wat Arunu, a danas se nalazi u hramu Wat Phra Kaew, jednoj od građevina u sklopu kompleksa Kraljevske palače – Grand Palace. Novo ime hrama izabrano je u čast simboličnom osnutku „nove Ayuthaye“.
Bangkok postaje glavni grad Sijama krajem 18. stoljeća, 1782. Zanimljivo je da mu je puno ime „Krung Thep Mahanakhon Amon Rattanakosin Mahinthara Ayuthaya Mahadilok Phop Noppharat Ratchathani Burirom Udomratchaniwet Mahasathan Amon Piman Awatan Sathit Sakkathattiya Witsanukam Prasit“. Ludilo od imena! A tek značenja koja se vezuju uz njega!
To se, naime, prevodi kao „grad bogova, veliki grad, sjedište Smaragdnog Buddhe, neosvojiva Ayuthaya boga Indre“, ali i kao „velika prijestolnica svijeta s devet dragocjenih dragulja te sretni grad koji obiluje golemim kraljevskim palačama što nalikuju nebeskom prebivalištu reinkarniranih božanstava“. Njegovo skraćeno ime, Krung Thep, često se prevodi kao „Grad anđela“. Veliki Mango je novijeg datuma, odabran vjerojatno po uzoru na „Veliku Jabuku“, dok je skraćenica BKK najpoznatija pilotima. Brojni riječni kanali priskrbili su i ovom gradu nadimak „Venecija Istoka“.
Školjka po školjka… hram
Već ćete s istočne obale Chao Phraye uočiti središnji toranj (prang) Wat Aruna, koji je mnogima još privlačniji u večernjim satima, kad padne mrak i kad je hram osvijetljen noćnom rasvjetom. Visok 67 metara, ukrašen je, kao što je to slučaj s tornjevima oko njega, morskim školjkama i porculanom s brodova koji su u Bangkok dolazili iz Kine. Kad sam prvi put posjetila ovaj hram, bilo je moguće popeti se do najviše terase ovoga pranga.
Tu mogućnost nisam imala za vrijeme svoga posljednjeg (ne i zadnjeg) posjeta, krajem 2018., oko godinu dana nakon što je građevina ponovno otvorena posjetiteljima, po završetku višegodišnje obnove, koja je počela nešto poslije mojega prvog obilaska. U četiri su se godine, osim izgleda hrama, koji je sad, prema mojoj, nestručnoj procjeni, svjetliji ili samo čišći, promijenili i turistički trendovi: glavne bangkoške znamenitosti danas su po cijele dane pod pravom opsadom posjetitelja, velik broj kojih u obilazak dolazi dobro opremljen za fotografiranje, snimanje i poziranje.
Gužvi ima i kod Ležećeg Buddhe u Wat Phou. Kip je visok 15 metara, a dug 46 metara. Stopala su mu dužine 5 metara, ukrašena su sedefom te se na njima mogu iščitati Buddhina obilježja (laksane). Ako želite ispunjenje neke želje, za 20 tajlandskih bahta, što je manje od jednog američkog dolara, možete kupiti zdjelicu s kovanicama koje ćete, prije nego što napustite hram, ubaciti u brončane zdjelice posložene uz zid. Ja ih brojila nisam, ali navodno ih ima 108.
To je sveti broj u budizmu i u (nekim) drugim istočnjačkim religijama – povezuje ga se sa 108 zemaljskih „toksičnih“ želja i osobina (poput materijalnog bogatstva te ljubomore, zavisti i slično) koje je Buddha nadvladao na svom putu prema savršenstvu. A ako vam se, ubacivanjem novčića u zdjelice, želja koju ste poželjeli i ne ostvari, znajte da ste s 20 bahta ipak pomogli održavanje Wat Phoa. U ovom kompleksu ne propustite priliku da iskusite pravu tajlandsku masažu: ovo je mjesto i sjedište škole tradicionalne tajlandske masaže Chetawan Wat Pho, koja, osim masaža posjetiteljima, nudi 15 različitih tečajeva i zainteresiranima iz inozemstva.
Putnica na čaju od plavoga graška
U obližnjoj Kraljevskoj palači, Grand Palace, Smaragdni Buddha jest glavna, ali ne i jedina zanimljivost. Privući će vas, recimo, detalji i na samom hramu u kojem se čuva taj kipić, koji zapravo nije od smaragda, već od žada ili jaspisa. Pronaći ćete ovdje i maketu kambodžanskoga Angkora Wata, središnjega hrama u Angkoru u Siem Reapu.
Moj prvi posjet ovoj znamenitosti završio je ispijanjem ledenog čaja u kafiću na izlazu iz palače. I to ne bilo kojeg čaja, već onog od plavoga graška. Radi se od sušenih cvjetova te biljke, čije je latinsko ime Clitoria ternatea, po čemu možete sami zaključiti kakav oblik imaju ti plavi cvjetovi. Engleski je naziv nešto romantičniji – butterfly pea. „Toalet je samo za klijente“, odgovorio mi je konobar, jednom drugom prilikom, pred jednim od kafića preko puta Wat Phoa kad sam ga, na ulazu u lokal, nakon listanja menija u nadi da ću u njemu naći i čaj od plavoga graška, upitala imaju li i to u ponudi.
Naime, konobar je registrirao samo „pea“, što mu je zazvučalo kao „pee“, odnosno kao pitanje mogu li se poslužiti WC-om radi male nužde. Baš smo se dobro nasmijali kad sam mu objasnila na što sam mislila. Mada je priznao da ne zna o kakvom čaju govorim. „Pa tko je od nas dvoje domaći?!“, pomislila sam. Željeni čaj pronašla sam minutu poslije u susjednom kafiću, gdje sam se i nedavno divila tom tamno plavom napitku u svojoj čaši, koji, nakon dodavanja soka limuna i sličnih agruma, postaje ružičast (!).
Sušene cvjetove za čaj u Bangkoku možete kupiti, primjerice, na najvećoj tržnici u Tajlandu, Chatuchak, koja je otvorena preko vikenda. Tu sam našla i mirisne štapiće od plavoga graška te miris za kuću od iste biljke. U Vientianeu, glavnom gradu Laosa, kupila sam i šampon za kosu od plavoga graška.
Dobro došli u klub vila, vilenjaka i skywalkera
Ima u Bangkoku i vilinskog praha. Ili se barem tako predstavlja sadržaj bočica koje su korištene kao ukras za interijer kluba „The Iron Fairies“. Lokal se nalazi u Thongloru, a uređen je po uzoru na kovačku radionicu. Posvuda su (tako je bilo u prosincu 2017.) postavljene metalne lutkice, „vile“ i „vilenjaci“, u društvu kojih možete štogod prigristi, ali i kušati neki od koktela koji se spravljaju ovdje. Ja sam odabrala „bijelu damu“ od jasmina. I nisam požalila. Čak ni zbog cijene od oko 10 dolara. Isplatilo se ovdje provesti dio večeri, i zbog toga što sam imala priliku zaviriti iza tajnih vrata. Neću vam reći što sam tamo vidjela.
Ali mogu vam otkriti što sam radila na vrhu nebodera King Power Mahanakhon, smještenom u srcu glavne četvrti Velikog Manga: istovremeno sam mahala avionima i divila se Bangkoku iz ptičje perspektive. Najuzbudljiviji dio posjeta ovom neboderu visokom 314 metara je vrijeme provedeno na prostranoj staklenoj platformi, takozvanom SkyWalku, „nebeskom šetalištu“. Poseban je to izazov ako, poput mene, imate blaži strah od visine.
Vrh nebodera, koji je prije godinu dana bio najviša zgrada u Tajlandu, otvoren je za posjetitelje od studenog 2018. Prvih mjeseci nakon otvorenja cijena je bila, za odrasle, 765 bahta, s planom da od veljače 2019. ona bude 1050 bahta. U to je bila uključena konzumacija jednog pića. Do 74. kata, koji nudi panoramski pogled na grad od 360 stupnjeva u zatvorenom, doći ćete liftom u svega 50 sekundi, a potom, do samoga vrha, 78. kata, stepenicama ili ostakljenim liftom.
Tako ćete, u nekoliko sati, zadržavajući se tek na površini ponude Velikog Manga, od drevnih hramova otputovati u ono što je jednom dijelu svijeta nešto dalja budućnost. I u samo jednom danu skupiti toliko doživljaja da će vam se učiniti da ste proživjeli više života. Zbog čega će, sigurna sam, većina vas poželjeti vratiti se u ovaj grad. (Tekst i foto: Tanja Škopac)
