Big love, big, big love. Tu golemu ljubav „vidjela“ je u mom dlanu u Sevilli, u blizini kraljevske palače Alcázar, žena koja me zgrabila za ruku kako bi mi, prije nego što će za tu neželjenu uslugu tražiti pet eura, pojasnila neke od onih linija što, eto, život znače. Dogodilo se to u prvim satima mog boravka u Andaluziji, za vrijeme kojeg sam, osim spomenutoga grada, posjetila i Cordobu te Granadu. Bilo je to u srpnju 2017., kada sam se na jug Španjolske uputila zato što sam silno željela kvalitetno potrošiti dio godišnjeg odmora koji sam morala koristiti to ljeto te, prije svega, uživo vidjeti Alhambru u Granadi, mojoj najvećoj ljubavi u ovom dijelu Europe. Onamo sam doputovala vlakom i autobusom iz Seville.
Šipak, ne Malaga
Plan je bio da se iz Granade „zaletim“ i do ne previše udaljene Malage, ali od toga sam odustala već nakon dolaska, točnije na putu od međugradske autobusne stanice do središta grada i hotela. „A ne, odavde se ne mičem“, pomislila sam čim sam ugledala djelić gradskoga centra, sretna zbog tada već poznatog mi osjećaja, ne nužno potaknutog vizualnim, i dragosti koja me preplavi kad i na destinaciji intuitivno, zavaljujući nekim dobrim vibracijama, shvatim da mi je odabir odredišta bio pravi pogodak. Odnosno da sam našla još jedan potencijalni dom. Na još jednom jugoistoku. Ovaj put španjolske Andaluzije.
Nije zasmetalo ni to što je put iz Seville u tim tjednima ili mjesecima trajao duže nego što inače traje: zbog obnove pruge između dva grada, dio puta svi putnici iz „mog“ vlaka morali su prijeći autobusom. „Čeka li se ovdje autobus do grada?“, upitale su me dvije Azijatkinje (a tko drugi?!), turistkinje, dok sam čekala gradski bus na stanici najbližoj onoj za međugradske linije. Bit će da sam im izgledala kao domaća ili barem kao netko tko je u Granadi često i zna sve što treba znati o prometovanju autobusa.
Istine radi moram napomenuti da izbora nisu imale budući da domaćih u blizini baš i nije bilo. Bilo je vruće nedjeljno popodne, većini neradni dan, vrijeme sieste, kada tek rijetki izlaze iz kuće. Nasmijao ih je moj odgovor da se iskreno nadam da to jest prava stanica, jer nadati je jedino što sam i mogla budući da sam i ja u Granadi bila prvi put. Uskoro je stigao i željeni autobus, iz kojeg sam desetak minuta poslije ugledala i dio gradskog centra.
Bila je to, dakle, ljubav na prvi susret s novom okolinom, osjećaj da sam na pravom mjestu. A to isto je prije mene pomislilo mnogo došljaka. Barem ako je suditi prema pojedinim tumačenjima imena grada. Ima tako povjesničara koji tvrde kako „granada“ potječe od imena Karnattah (Gharnatah), što bi u prijevodu bilo „brdo stranaca“. Tako su ga zvali Mauri, kojima je Granada bila posljednje uporište u Europi te kojima se ima zahvaliti islamska arhitektura u gradu, pa i sama Alhambra.
Prema drugim tumačenjima, isti je toponim ustvari španjolski naziv za nar, mogranj ili (zrnati) šipak, voće kojeg i ovdje, na tisuće kilometara od još jedne „domovine“ nara i grada s muslimanskom manjinom, kineskoga Xi'ana, ima u izobilju. Prikazan je i u gradskom grbu. Mogranj je nadahnuće i za mnoge suvenire koji ovdje nastaju. Tako si je strankinja koja potpisuje ove redove kao uspomenu iz Granade ponijela srebrni prsten koji se sastoji i od dvije kuglice što predstavljaju dva nara.
Zove se Crvena
Kupovanju suvenira, što sam ostavila za posljednji dan posjeta, prethodilo je skupljanje iskustava i znanja o gradu u kojem je dio svoga prekratkog života proveo pjesnik i dramatičar Federico García Lorca, koji je ujedno bio socijalist te homoseksualac, što ga je koštalo života. Španjolski fašisti pogubili su ga, pretpostavlja se, nekoliko dana poslije uhićenja, 18. ili 19. kolovoza 1936. (većina izvora spominje ta dva datuma) upravo u Granadi, gdje se danas može razgledati muzej, odnosno kuću u kojoj je Federico ljetovao s obitelji, i park posvećen tom velikanu.
„Želim živjeti u Granadi jer volim čuti zvono s Vele kada idem leći“, napisao je Federico, u mom prijevodu s engleskog, u jednom svom djelu i time, među ostalim, „zaradio“ usporedbe s japanskim haiku pjesnikom Matsuom Bashōm i njegovim uradcima posvećenima rodnoj grudi. Torre de la Vela najveća je kula najstarijeg dijela Alhambre, tvrđave Alcazaba. Dominira Alhambrom i samom Granadom.
Zvono joj se nekad oglašavalo kako bi poljoprivrednici na području Vege znali kada je vrijeme noćnog navodnjavanja. Služilo je i kao alarm, odnosno kao upozorenje stanovnicima Granade u slučaju opasnosti. Danas ga se može čuti drugog dana siječnja, na godišnjicu preuzimanja Granade od katoličkih monarha. A zašto postoji vjerovanje da će se udati iste godine svaka slobodna mlada žena koja zazvoni u to zvono istog dana, to nisam uspjela otkriti. Možda zbog nečije želje da zvono i danas ima kakvu-takvu svrhu...
Na Veli sam završila s prvim dijelom posjeta Crvenom gradu, što je prijevod izvornoga Alhambrina imena Kelat Al-Hamra (qa'lat al-Hamra'). Ovdje sam provela desetak minuta. Više od toga nije bilo moguće zbog nesnosne vrućine, od koje sam se mogla skloniti u tek 20 centimetara hlada, ispod zvona i zastava, koji su već bili zauzeti. Gledanje u pravcu Sierre Nevade, odakle u noćnim satima i ljeti zna zapuhati osvježavajući povjetarac, nije bilo od pomoći.
Bilo je oko 15 sati, a temperatura zraka bila je vjerojatno oko 45 stupnjeva. Da moja procjena nije pretjerana, potvrdile su četiri sata poslije brojke na LED zaslonu u ulici u blizini moga hotela, na kojem je nešto prije 19 sati pisalo 42 stupnja!
Mnogo ugodnija bila su prva tri sata koje sam provela u razgledavanju Alhambre. Posjet sam bila uplatila preko internetske stranice ustanove koja upravlja ovom znamenitošću, što je bila praksa u ta, za ovisnike o putovanjima, bezbrižna vremena, kada je u ovakvim slučajevima jedina briga bila hoće li za željeni dan posjeta biti karata (ah…). Broj posjetitelja bio je u to vrijeme, a vjerojatno će tako i ostati, ograničen, pa je bukiranje barem tjedan dana unaprijed bilo poželjno.
Ta Alhambra, Taj Mahal
Vrućine za stanovnike Alhambre i Maure iz dinastije Nasrid, posljednje muslimanske vladare Španjolske, nisu bile velik problem. Znali su oni graditi po mjeri čovjeka, odnosno kako stanovnike i posjetitelje ove tvrđave arhitekturom i intervencijama u prostoru obraniti od previsokih temperatura zraka. U tu su svrhu koristili, među ostalim, vodu, odnosno fontane, vodoskoke i dekorativne bazene. „Dok su se u ostatku Europe gradili dvorci u zraku, u Granadi su oni nastajali na vodi“, zapisao je Jesús Bermúdez, arheolog i poznavatelj Alhambre.
Citat ćete naći u vodiču „Andaluzija izbliza“ u izdanju Ediluxa. Svoj sam primjerak, na talijanskom (prijevod, odnosno sam tekst, mi je za vrijeme prelistavanja prije kupnje izgledao bolji od onog na engleskom), kupila nakon obilaska Alhambre. U istoj knjizi, u poglavlju o kompleksu Comares i Dvorištu mirte, dijelu kompleksa Nasridskih palača, gdje su se odvijale diplomatske i političke aktivnosti, čitatelje se podsjeća kako se ovdje gradilo na vodi tri stoljeća prije nego što će u Indiji biti sagrađena još jedna palača koja se ogleda u vodi. Riječ je o glasovitom Taj Mahalu.
„Alhambra nije bila samo palača. Bio je to kraljevski grad u minijaturi, sa stambenim i administrativnim zgradama, vojarnama, stajama, džamijama, školama, kupeljima, grobljima i parkovima. Od svega toga ostala je sačuvana samo kraljevska rezidencija. S obzirom na to da je riječ o laganoj konstrukciji, pravo je čudo što je opstala do naših dana“, zapisao je Titus Burckhardt, a prenio spomenuti vodič, koji u nastavku Titusove priče o Alhambri navodi još zanimljivih pojedinosti.
Među njima, primjerice, i činjenicu da građevine unutar tvrđave nisu bile izgrađene da bi trajale vječno, što je u skladu s islamskom misli i svjesnosti o prolaznosti. Arhitekturom se u ovom slučaju, za razliku od onoga što se njome u isto vrijeme nastojalo postići sličnim građevinama u drugim krajevima Europe, nije željela naglasiti moć ili nadmoć graditelja, pa ni izazvati strahopoštovanje među onima koji nisu pripadali tadašnjim „elitama“. Ovo djelo kod promatrača „izaziva samo osjećaj sreće i spokojstva, i to zahvaljujući geometriji“.
Patio de los Leones, Lavlje dvorište, jedan je od tri zasebna dijela Nasridskih palača. I posljednji u tom nizu do kojeg ćete doći tijekom obilaska Alhambre: ostala dva dijela su Mexuar i Palača Comares s pripadajućim zgradama i površinama. O spomenutom dvorištu ćete u već citiranom vodiču pročitati kako se radi o jezgri sultanove rezidencije oko koje su se nalazile prostorije harema.
Sa sigurnošću se može reći da se 30. prosinca 1362. ovdje nalazila Sala de Dos Hermanas, Dvorana dviju sestara, dok je ostatak izgrađen u narednom razdoblju. Prema podacima na službenim stranicama Alhambre, upravo je u 14. stoljeću nastao najveći dio ovog spomenika, u vrijeme vladara Jusufa I (1333. – 1353.) i Muhameda V (1353. – 1391.), odnosno stotinjak godina nakon što je Alhambra postala sjedište Nasrida, dok najstariji dokumenti u kojima se Alhambra spominje potječu iz 9. stoljeća.
„U islamskoj tradiciji 'hortus conclusus' ili zatvoreni vrt, odnosno vrt okružen zidovima, slika je raja. Njegovo kuransko ime al-yanna sastoji se od elemenata koji znače 'vrt' i 'skriveno mjesto'“, kaže moj vodič. U središtu dvorišta nalazi se Lavlja fontana s dvanaest mramornih lavova, još jedan „podsjetnik“ na važnost vode općenito, ali i na inženjersko umijeće zahvaljujući kojem su autori Alhambre osmislili infrastrukturu kako bi doveli vodu u ovaj nekadašnji grad, pa tako i to ovog dvorišta, čiji stupovi podsjećaju na palme u pustinjskim oazama.
Krv nije voda, a to nije ni sangrija
Vodoskok u Dvorani Abencerrajes jedan je od razloga zašto je ovaj dio Alhambre idealno utočište u vrijeme previsokih ljetnih temperatura. „Kad su vrata zatvorena, svjetlost dopire samo iz zvjezdastih otvora na visokom stropu iz kojih izlazi topli zrak… voda iz fontane, koja teče ispod zemlje, drastično snižava sobnu temperaturu“, navodi se u mom vodiču, čiji autori podsjećaju i na legendu što se veže uz ovu dvoranu.
Abencerrajes je bilo prezime jedne granadske obitelji s važnom političkom ulogom. Dio familije ovdje je pobijen. Tako kaže legenda ili priča o stvarnom događaju, budući da je u slučaju Alhambre ponekad „teško reći gdje završava legenda, a gdje počinje povijesni događaj“. Ubijeno je 36 članova te obitelji zbog urote u režiji pripadnika rivalske obitelji poznatih pod imenom Zenetes.
Potonji su se pobrinuli da prvu suprugu sultana upletu u jednu ljubavnu priču te da izazovu ljubomoru sultana, koji je dao pogubiti 36 muškaraca iz obitelji Abencerrajes. Čak se danas crvenkaste mrlje hrđe u fontani tumače kao tragovi krvi ubijenih. Masakr je u jednom svom djelu prikazao i slikar Mariano Fortuny, čiji je sin Mariano Fortuny y Madrazo ostavio značajnog traga u Veneciji, gdje je i umro 1949.
Prije brežuljka al-Sabika, odnosno Alhambre i njezinih bogato ukrašenih dvorana i dvorišta, s ornamentima od štuka, keramičkim pločicama (azulejos) i arabeskama te kuranskim stihovima (ajetima), razgledala sam niz drugih zanimljivih mjesta u gradu. Prošetala sam, primjerice, Albaicinom ili Albayzínom, arapskom četvrti koja je, kao i Alhambra s vrtovima te ljetnom rezidencijom emira ne baš atraktivnog imena, Generalife, na UNESCO-vu popisu svjetske baštine.
Uličice tog dijela Granade detaljnije sam istražila jednoga popodneva kada sam donijela ne baš pametnu odluku da nakon ručka umjesto ledenog čaja popijem čašu sangrije. Istina je da sam narudžbu promijenila nakon što mi je konobar uputio pogled koji je govorio „Pa zar ne vidiš da svi ostali gosti ovdje piju sangriju ili pivo?!“. Njega sam, odabirom sangrije, obradovala, no sebi sam otežala ostatak sieste, odnosno popodnevne pauze muzeja i sličnih ustanova za vrijeme koje možete razgledavati uglavnom samo ulice grada. I Alhambru. Ako ste svoj posjet rezervirali za taj dio dana, kada su vrućine ljeti uistinu nesnosne.
Albayzín se nalazi na brežuljku nasuprot onome na kojem je sagrađena Alhambra. Riječ je o dijelu Granade koji je arhitektonski, u odnosu na strogo središte grada, područja oko katedrale i kapele s grobovima kralja Ferdinanda i kraljice Izabele, ostao vjerniji svom islamskom nasljeđu. I to, prema podacima koje sam našla, zahvaljujući prirodi terena na kojem je nastao: naime, katoličkim kraljevima koji su krajem 1492. protjerali posljednje muslimanske vladare, nakon što su ovi sa svojim prethodnicima Granadom vladali oko osamsto godina, sravniti sa zemljom građevine izgrađene ovdje i zamijeniti ih novim, „europskim“ bilo je teže izvesti nego na ravnici u centru grada.
Šarm à la „karm“
No do nekih je promjena i prilagodbi kroz stoljeća i ovdje, naravno, došlo. Vidljivo je to i u slučaju povijesnih kuća koje su poznate kao „carmen“. Ime im potječe od riječi „karm“, što je u prijevodu s arapskog „vinograd“. Bernard Vincent u svom djelu o Andaluziji u moderno doba kaže kako se taj termin u 16. stoljeću počeo koristiti za kuće s vrtom, povrćem, voćkama i vinogradom. Tada su te povijesne „wal-kurum“ već izgledale drugačije nego u vrijeme vladavine Maura, kada su vrtovi bili veći i raskošniji.
U vrijeme maurske Španjolske, Al-Andalus, vlasnici „carmena“ bili su boljestojeći građani Nasridskoga kraljevstva. Njihova je upotreba u poljoprivredne svrhe bila tek sekundarnog karaktera, a navodnjavali su se putem zdenaca, „aljibes“, kojih u Albayzínu ima i danas, više od četiri stoljeća nakon što su iz Granade protjerani stanovnici islamske vjeroispovijesti koji su ovdje bili ostali po dolasku katoličkih kraljeva, poslije kraćeg razdoblja suživota s kršćanima.
Centru Granade i Alhambri možete se diviti s više vidikovaca u gradu, među kojima je Mirador de San Nicolás, koji se nalazi upravo u četvrti Albayzín. Na putu odavde do središta grada „čeka“ vas i Calle Elvira, uličica koja će oduševiti sve ljubitelje Maroka zahvaljujući i brojnim restoranima s marokanskim specijalitetima. Nadam se da su ti lokali preživjeli, odnosno da će preživjeti korona-krizu te da ćete i vi, ako već niste, a želite, uskoro moći uživati u čarima španjolskoga jugoistoka. ¡Eso espero! (Napisala (ole!) i fotografirala: Tanja Škopac)
