Sretno! Pozdrav što se nekada upućivao (i) rudarima koji su na početku svoje smjene silazili u jamu mogli biste čuti na ulicama Hanoija. Meni se takav jedan „good luck“ dogodio dok sam pokušavala prijeći cestu na jednom od složenijih i nešto većih raskrižja ne tako daleko od Mauzoleja Ho Ši Mina. I to, naravno, dok je pješacima bilo zeleno svjetlo. Jer to u glavnom gradu Vijetnama, ali i drugdje u Jugoistočnoj Aziji, mojoj fantAziji, nipošto ne znači da možete bezbrižno preko ceste. U svakom trenutku naići ćete na vozače skutera (a takvih je motocikala prije nekoliko godina u Hanoiju bilo oko pet milijuna (!)) koji će znak zaustavljanja uredno ignorirati te oko vas izvesti nešto slično slalomu. A vi ćete se nadati najboljem, prelasku ceste i ostanku na ovom svijetu.
Nomen (non) est omen
Razloga za brigu i strah ipak nema. Preko ceste samo oprezno i polako, bez naglih kretnji, i eto još jedne vještine usvojene na putovanjima. Ubrzo će vam i vozači skutera koji za vrijeme vožnje „skrolaju“ po svojim mobitelima postati vrlo simpatični i mamiti još širi osmijeh na lice. Baš onakav zbog kojeg će i gospođa iz susjedstva u kojem se nalazi vaš guesthouse osjetiti potrebu da vam kaže kako vam taj osmijeh ne silazi s lica već tri dana.
A kako i bi uz prizore u kojima možete uživati na ulicama Hanoija, u njegovoj šarmantnoj Staroj četvrti, tom slikovitom arhitektonskom spoju francuskog šika i kineske tradicije?! Ovaj labirint ulica i uličica, čija je povijest duga, navodno, oko 2.000 godina, odvest će vas na mnoga zanimljiva mjesta i priuštiti nezaboravne trenutke.
O kadrovima za albume s putovanja da i ne govorim! Prije nego što se prepustite čarima grada, koji se nalazi između Crvene rijeke i rijeke Nhue te čije ime u prijevodu znači „okružen rijekom“, morate nešto naučiti i o ulicama u Staroj četvrti. Riječ je, kažu, o više od 70 ulica, ne o „36 starih ulica“, kako se često naziva ovaj dio Hanoja.
Postoji nekoliko objašnjenja zašto se uvriježio taj naziv s 36 ulica, koji je dosad više posjetitelja i blogera naveo na krive zaključke. Po nekima, toliko je u 15. stoljeću bilo djelatnosti kojima su se bavili ovdašnji obrtnici i trgovci, a drugi su mišljenja da je naziv povezan s brojem 9, koji u ovom dijelu svijeta ima posebno značenje, a povezuje ga se, između ostalog, i s obiljem (nečega).
A o kakvim je obrtima tu moglo biti riječi, govori sam naziv ulica, većina kojih ima u svom imenu riječ hang, što u vijetnamskom znači „roba“, „trgovina“ ili „niz trgovina“. U nastavku imena ulice specificirana je i vrsta proizvoda koji se u njoj nudi(o). Tako ćete, primjerice, u ulici Hang Bac danas naći različite vrste nakita, pa i onaj od srebra. Bac bi u prijevodu bilo „srebro“.
U svom vodiču kroz Vijetnam, Barbara Cohen navela je kako je ovo jedna od najstarijih ulica u Vijetnamu, čiji se počeci vezuju uz proizvodnju srebrnih poluga i kovanica, a prve prodavaonice nakita niknule su ovdje na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Ima ulica koje su doživjele malo radikalniju izmjenu svoje prvotne „namjene“. Među njima je Hang Vai, u kojoj su se nekoć prodavali tekstilni proizvodi, a danas tu nastaju proizvodi od bambusa, poput štapova za hodanje i lula za pušenje.
Govornici čakavice i cakavice, ali i svi oni koji se takvima osjećaju, bit će svoji na svome u ulici Cha Ca, koja nosi ime mnogim Vijetnamcima omiljenoga ribljeg specijaliteta, ribe na žaru koja se priprema s kurkumom i nizom drugih biljaka. Građani ovoga našeg dijela Europe natruhe doma ovdje bi mogli prepoznati u ulici Hang Chai. Riječ je o nekadašnjem okupljalištu siromašnih sakupljača boca i metala za reciklažu.
Nu žene
Sakupljače otpada za vrijeme svojih boravaka u Hanoju nisam srela. No nije mi promakla nekolicina uličnih brijača. Na prvog bricu naišla sam negdje u blizini ulice sa željezničkom prugom, vrlo popularnog dijela Hanoija među korisnicima društvenih mreža. Vlak ovuda protutnji dvaput dnevno, u 15 i 19.30 sati. Ja ga, nažalost, uživo nisam vidjela nijednom, ali imala sam prilike promatrati kako teče život uz prugu i na samoj pruzi tijekom ostatka dana, pa sam tako i fotografski zabilježila pranje kose, pripremu ručka, čitanje novina, dječju igru, ali i turiste u nastojanju da naprave savršeni selfie.
A što bi hanojska Stara četvrt bila bez prodavačica koje se od sunca, a ponekad i pogleda i objektiva, skrivaju pod prepoznatljivim pokrivalima za glavu, stožastim šeširima, nón lá?! Neke od njih voće i povrće koje prodaju prenose iz jednog kraja grada u drugi na ramenu, u dvjema košarama obješenima o jedan štap.
Što se trgovkinja na dva kotača tiče, još jednom zaštitnom znaku ovoga kutka Jugoistočne Azije, najčešće je riječ o ženama koje iz ruralnih predjela Vijetnama u Hanoi dolaze trbuhom za kruhom i u želji da svojoj djeci omoguće školovanje, a time i bolju budućnost. Na svojim biciklima u Hanoju prevoze i prodaju cvijeće, voće, ali i pokoju slasticu iz kategorije ulične hrane.
Sa životnim pričama nekih od njih možete se upoznati u muzeju posvećenim ženama Vijetnama. Ova ustanova, iz čijeg se izvornog naziva dade zaključiti da se u vijetnamskom za 'ženu' koristi termin phu nu ili samo nu, smještena je nedaleko od Stare četvrti, u bijeloj zgradi s prozorima i drugim staklenim površinama u različitim bojama. Muzej je 1987. godine osnovala Socijalistička republika Vijetnam, otvoren je 1995., a djeluje u okviru Sindikata žena Vijetnama. Stalni postav čine tri izložbe, kojima se kroz ulogu žene u obitelji i u povijesti zemlje te kroz temu narodnih nošnji 54 etničkih skupina u Vijetnamu govori o životu žena u ovoj zemlji, pa i o njihovu doprinosu gospodarstvu u vremenima rata.
Vrlo su detaljno ilustrirani svadbeni običaji različitih etničkih manjina, ali i obredi povezani s rođenjem djeteta te briga za novopečene majke. Naći ćete ovdje i opis tradicionalne igre naroda Hmong koja je poznata pod imenom nem pao. Igraju je mladi, a glavni i jedini rekvizit je krpena lopta koja služi spajanju budućih mladenaca: dobacivanjem lopte iskazuje se ljubav.
Zavajon à la Viet Njam
A dokle ćete vi dobaciti nakon razgledavanja ovoga muzeja, to ovisi o vašim afinitetima. No ono što nikako ne biste smjeli propustiti jest cà phê trúng. Cà phê trúng je kafe, kao što se to da iščitati iz prve dvije riječi. Ova vrlo posebna, njam-njam kava vratit će u djetinjstvo sve one koji su odrasli na zavajonu, tučenom žumanjku sa šećerom. Neke su ga bake, a govorim iz vlastitog iskustva, znale začiniti rumom, ali i kavom. Možda i tome dugujem činjenicu što se i u ovom azijskom gradu osjećam kao da sam doma.
A kako je uopće kava poprimila boju žutih fasada najstarijeg dijela Hanoja? Pa bilo je to '40-ih godina prošloga stoljeća, kažu, zbog nestašice mlijeka u vrijeme rata protiv francuskih kolonijalista. Prvi koji je mlijeko u kavi zamijenio tučenim žumanjkom bio je 1946. Nguyen Giang, osnivač danas već legendarnoga kafića „Giang Café“, koji ste još početkom 2019. mogli naći u ulici Nguyen Huu Huan. Tu ćete okusiti, kažu, najbolji cà phê trúng u Hanoiju i Vijetnamu, zemlji koja je i inače poznata po izvrsnoj kavi. Iako i mnogi drugi lokali u vijetnamskoj prijestolnici u svojoj ponudi imaju cà phê trúng. Koju god lokaciju ili stolac uz prometne ulice Stare četvrti odabrali, cà phê trúng je savršeni šećer na kraju (prvog) obilaska ovoga živopisnog kvarta. I prije sljedećeg prelaska na drugu stranu ulice. (Tekst i foto: Tanja Škopac)
