Za sve koji bi voljeli biti celebrityji. Tako bi mogao glasiti slogan indonezijske turističke zajednice i turističkih ureda odgovornih za promidžbu Jave, Yogyakarte i njihovih ljepota. Jer u Yogyi ćete se osjećati upravo tako, kao celebrity, što, vjerujte mi, i nije baš neka fora, čak ni ako vaš VIP status potraje samo nekoliko dana. Evo, u redovima koji slijede objasnit ću vam zašto. Neka ih pročitaju i oni koji se ipak žele, barem na par dana u svom životu, osjećati kao, primjerice, Angelina Jolie među svojim fanovima.
Najprije o snu na Javi
U Yogyakartu, srce i dušu Jave te umjetničko i intelektualno središte tog indonezijskog otoka, otputovala sam, povratnim letom iz Kuala Lumpura, krajem studenog 2016., nakon što sam o Javi i Yogyi sanjala dugo vremena. Još i više nakon što sam 2013. posjetila Bali. A tamo me sve te godine „zvao“ Borobudur, nevjerojatan budistički spomenik smješten oko 40 kilometara od Yogyakarte.
Posjetila sam ga već dan nakon dolaska u Yogyu. Odabrala sam prijevoz jedne turističke agencije jer mi je želja bila doživjeti izlazak sunca s te velebne građevine. A to je značilo da sam iz Yogyakarte morala krenuti u ranojutarnjim ili noćnim satima, kada autobusi između Yogye i Borobudura nisu prometovali. Moj polazak je bio zakazan za 3.30. Vozač kombija stigao je na vrijeme ispred guesthousea u kojem sam bila smještena, u blizini Kratona, sjedišta sultana Yogyakarte i njegove obitelji, a prije izlaska iz grada pridružile su nam se, vozaču i meni, još dvije žene.
Izlet bukiran preko agencije koju sam ja odabrala podrazumijevao je čaj dobrodošlice u jedinom hotelu koji se nalazi podno Borobudura i ulazak u područje hrama na ulazu rezerviranom za goste istoga hotela. I to u pratnji zvukova iz džungle u koju je Borobudur uronjen, kojima će se pridružiti milozvučje javanskih tradicijskih glazbala, za koje nisam uspjela dokučiti odakle dolazi.
Sve bi vam to moglo, kao što se dogodilo meni, izazvati blažu pomutnju u glavi. Možda, poput mene, pomislite kako je sve to samo san i kako još čvrsto spavate u krevetu kod svojih domaćina. Možda od sreće potekne i koja suza kad shvatite da je sva ta ljepota stvarna i da je ovaj kutak Jave daleko čarobniji od onoga kakvim ste ga zamišljali. I da ste među ne tako brojnim sretnicama i sretnicima koji su ga i sami dobili priliku otkriti.
Najposjećenije mjesto u Indoneziji
A ono najbolje, promatranja izlaska sunca s Borobudura, tek će uslijediti. Dok čekate Sunce, pred vama će se, na sigurnoj udaljenosti, dimiti iz Merapija, aktivnog vulkana čije ime znači „planina vatre“. Prostor ispod samoga vulkana, sve do tridesetak kilometara udaljenog Borobudura, bit će ispunjen plavičastom izmaglicom iz koje u to doba dana izranja samo dio palmi i stabala što prekrivaju isto područje.
Izlazak sunca se obično promatra s najviše terase građevine, koja se smatra najvećim budističkim hramom u svijetu. U Indoneziji, koja je, poznato je, najveća muslimanska zemlja na našem planetu, to je turistički najposjećenije mjesto, koje je od 1991. na UNESCO-vu popisu svjetske kulturne baštine.
Borobudur je izgrađen negdje između 750. i 842. godine naše ere ili, kako će to Indonežani ponosno istaknuti, oko tri stoljeća prije (u svjetskim razmjerima poznatijeg) kompleksa Angkor u današnjoj Kambodži. Vjeruje se da je napušten ubrzo nakon što je gradnja završila, i to, prema nekim izvorima, zbog slabljenja budizma, ali i zbog toga što se sjedište tadašnjeg kraljevstva preselilo iz središnjeg u istočni dio Jave.
Nakon što je stoljećima bio zaboravljen, te je navodno bio zatrpan pepelom iz obližnjih vulkana, Borobudur je ponovno otkriven početkom 19. stoljeća, u doba britanske vladavine. Kao godina njegova ponovnog otkrića spominje se 1814., a obnova hrama započela je početkom idućeg stoljeća, kada je Java bila nizozemska kolonija. UNESCO je ovaj spomenik uvrstio na svoj popis svjetske baštine oko osam godina nakon što je, uz njegovu potporu, završena desetogodišnja obnova Borobodura, vrijedna 25 milijuna američkih dolara.
Radovi su imali za cilj popraviti narušenu statiku građevinu. Zahvat je, između ostalog, obuhvatio rastavljanje većeg dijela građevine – uklanjao se kamen po kamen – i dodavanje novog temelja od betona te ponovno vraćanje uklonjenih kamena na njihovo mjesto. Nimalo lak posao i zbog toga što su na nekima od tih kamena, koji tvore zidove Borobudura, uklesani različiti reljefi, među kojima i oni sa scenama iz života Buddhe.
Planina vrlina
Postoji više tumačenja o tome što ime hrama znači. Jedno od najčešćih je ono prema kojem „Bodobudur“ potječe od sanskrtskog „Vihhara Buddha Uhr“, što bi u prijevodu bilo „budistički samostan na brežuljku“. No možda je najbolje držati se objašnjenja ustanove koja je zadužena za upravljanje ovim spomenikom, koja djeluje pod imenom Taman Wisata Candi Borobudur, Prambanan & Ratu Boko te je, kao što joj ime kaže, odgovorna i za hramove Prambanan i Ratu Boko.
Prema jednom od njezinih tumačenja, ime bi moglo biti složenica riječi „boro“, što bi značilo „samostan“, i termina „budur“, koji, prema jednom zapisu iz 14. stoljeća, označava sveto mjesto u mahajana budizmu, što je jedna od dviju glavnih budističkih grana – druga je teravada. Po drugom tumačenju, ime dolazi od riječ „bhumisambharabhudura”, u značenju „planina vrlina iz deset faza bodhisattve“.
Bodhisattva je biće na putu prosvjetljenja. A o tom putu govore tri glavne razine na koje je hram podijeljen. Ako se odmah po dolasku u ovaj park ne morate žuriti na vrh Borobudura kako biste zauzeli najbolju poziciju za promatranje izlaska sunca, tada svoj obilazak možete početi od najniže od ukupno devet terasa građevine. Nakon što svaku obiđete krećući se u smjeru kazaljke na satu, do vrha „planine“ prevalit ćete, procijenjeno je, oko pet kilometara!
Najniži dio hrama predstavlja svijet osjećaja i želja, odnosno sferu koju nastanjuju najobičniji smrtnici i najnižu razinu univerzuma u mahajani. Na sljedećoj razini, koja predstavlja napuštanje svijeta u kojem se osjeća i želi, niz reljefa prikazuje događaje iz života Gautama Buddhe te priče iz njegovih prethodnih života. Slijedi razina koja simbolizira svijet bezobličja, odnosno uzdizanje iznad fizičkoga svijeta. Ovdje se nalaze 72 stupe u obliku zvona. U nekima se još uvijek nalazi kip Buddhe. Središnja stupa je, prema nekim izvorima, oduvijek bila prazna.
„Može intervju?“
A moje je srce bilo puno nakon obilaska ovoga čuda i prilike da na vrhu ove „planine“ dočekam prve zrake sunca. Iz glave mi, nakon gledanja niza smjerokaza „ke candi“, koji vam govore u kojem je smjeru „candi“, odnosno hram, nisu izlazili stihovi Iggyja Popa „Candy, Candy, Candy, I can't let you go“. Teško mi je bilo rastati se od ovoga hrama. I nakon cijelog jutra provedenog na Borobuduru i oko njega, rado bih bila ostala još koji sat. No čekale su me ulice Yogye, a sljedećeg dana i Prambanan.
Ali i puno razgovora, slikanja i snimanja, i to uglavnom na upit školaraca, odnosno za potrebe školske zadaće i vježbanja engleskog. Svoju „slavu“, osim činjenici što sam i u Yogyu otputovala sama, dugujem vjerojatno i tome što sam u ovom dijelu Jave boravila početkom prosinca, kada je kišna sezona već u tijeku, a turista manje. I kada se na prste jedne ruke mogu izbrojiti posjetitelji koji su, kao ja, nedovoljno kosooki i prilično bljedunjavi. Ako i vi tako izgledate, nemojte se začuditi kad vas, nazovimo ih, braća i sestre po izgledu, i kontinentu prebivališta, već drugog dana u jednoj od glavnih ulica u gradu, Malioboro, počnu pozdravljati kao da se znate cijeli život.
„Možete li nam, molim vas, odgovoriti na par pitanja?“, upitala me „glasnogovornica“ prve skupine srednjoškolaca koja me intervjuirala. Čim sam pristala, razgovor je postao multimedijski: upalili su se diktafoni, ali i kamera na mobitelu. Dobar glas daleko se čuje pa me, bit će, iz tog razloga, već nekoliko minuta nakon završetka prvog razgovora, za „intervju“ zamolila jedna druga ekipa, koja se zadovoljila audio snimkom. A bilo je i onih koji su željeli samo jedan selfie sa mnom. Predah sam potražila u najbližem trgovačkom centru, no ni tu mlade željne razgovora na engleskom nisam mogla izbjeći: „pronašle“ su me dvije cure; jedna je pitala, druga snimala.
Dan za Prambanan
Sličnih iskustava imala sam dan prije u Prambananu, još jednoj od vodećih atrakcija u jugoistočnoj Aziji zbog koje Yogyakarta privlači posjetitelje iz čitavog svijeta. I ovaj se kompleks, koji obuhvaća ostatke oko 244 hrama, nalazi na UNESCO-vu popisu svjetske baštine, i to od iste godine kad je na nju uvršten i Borobudur. Riječ je o najvećem hinduističkom hramskom kompleksu u Indoneziji, čija je izgradnja počela sredinom 9. stoljeća, a navodno je trajala oko dvjesto godina.
Smješten je oko 20 kilometara od Yogye i lako je dostupan javnim prijevozom. Autobusnu kartu u jednom smjeru platila sam samo nekoliko tisuća indonezijskih rupija, odnosno puno manje od jednog dolara. Prema vodiču „Lonely Planet“, mom suputniku, treba vam jedan dan da vidite sve što se ovdje nudi.
I to bez vremena provedenog u poziranju sa znatiželjnim Indonežanima. Iako sam prije dolaska u Prambanan u svom vodiču čitala o školarkama i školarcima koji upravo ovdje najčešće zatraže od turista jednu zajedničku fotografiju, nisam bila pripremljena za interes na koji sam naišla. Prva molba u mom slučaju bila je baš knjiški primjer, ako se pod knjigom podrazumijeva moj vodič. Već na ulazu primijetila sam tri mlade djevojke koje su pogledavale malo mene, malo svoje mobitele. Upitam ih žele li da ih slikam sve zajedno. Nakon kraćeg hihotanja, objasnile su mi da bi htjele fotku sa mnom. Nisam odbila.
Bila sam još na početku razgledavanja kad me zapazila jedna curica. Kad me ugledala, reagirala je otprilike kao što ja reagiram kad vidim povoljnu avionsku kartu za Aziju. Prema gestikulaciji shvatila sam da svom tati govori da bi fotografiju sa mnom. Želja joj je ispunjena. Njezin otac me slikao s njom, svojom suprugom i starijom gospođom koja je bila s njima, a potom napravio i jedan selfie sa mnom. Nekoliko minuta poslije istu želju izrazila je jedna mlada žena, koja je sa mnom pozirala najprije za svoj, a poslije, na moju molbu, i za moj objektiv.
A onda, nakon što sam napokon dospjela do dijelova kompleksa koji se manje posjećuju, počela je padati kiša. Pa se „celebrity“ koja potpisuje ove redove polako uputila prema onom istom autobusu kojim je došla u Prambanan. Kako bi se njime, iz tog sna za svakog tko želi biti VIP, vratila u srce i dušu Jave. (Tekst i foto: Tanja Škopac)
