Termin „shukubo“ u japanskom označava budistički hram koji nudi smještaj hodočasnicima i „običnim“ posjetiteljima. Najpoznatije mjesto u Japanu s takvim hramovima je Koyasan (ili Koya-san, što znači planina (san) Koya), mjestašce ne previše udaljeno od Osake i Kyota, smješteno na oko 800 metara nadmorske visine, u gorju Kii. Riječ je o svetoj planini i središtu shingon budizma, odnosno ezoteričnog budizma koji je u Japan iz Kine „uvezao“ redovnik, pjesnik i filozof Kobo Daishi, poznat i kao Kukai. Nakon dugogodišnje potrage za mjestom koje bi bilo sjedište njegove škole, Kukai je napokon 826. godine „otkrio“ Koyasan i tu dao podignuti prvi hram. Gradić danas ima 117 hramova, a među njima je za vrijeme mog boravka, krajem svibnja 2019., bilo nešto manje od 60 shukuba.
Koja avantura!
Već je sam dolazak u Koyasan pustolovina! Krenula sam iz Kyota u nešto ranijim jutarnjim satima uvjerena da ću se putem izgubiti, prije svega zbog toga što me čekalo uskakanje na različite vlakove i snalaženje na većim željezničkim stanicama. Mislila sam da ću zakasniti čak i na noćni razgled najvećega groblja u Japanu, Okunoin. Nasreću, podcijenila sam svoje sposobnosti, ali i japansku organiziranost, točnost i red, pa i uslužnost: zaključak je na kraju i tog dana bio da je u Japanu nemoguće se izgubiti.
Nakon polusatne vožnje iz Kyota do Osake i njezine stanice Shin Osaka shinkansenom, jednim od najbržih vlakova u Japanu, čekala me kratka vožnja podzemnom do jedne druge stanice u Osaki, Nambe. Tu sam kupila dvodnevnu kartu za vlak linije Nankai Koya, koja nije dio državnih Japanskih željeznica (JR), pa vam turistička karta za JR koja se kupuje prije dolaska u Japan za Nankai Koyu ne vrijedi.
Tim sam vlakom bez ikakvih problema stigla do stanice Gokurakubashi, odakle ćete a kakvom nego ultramodernom žičarom, u besprijekorno čistoj kabini, doći do autobusne postaje u Koyasanu i autobusa koji će vas odvesti do odabranog shukuba. U svoj hram, Ekoin, koji je star oko tisuću godina, stigla sam oko podneva, što znači da mi je putovanje iz Kyota trajalo oko četiri sata.
Koja slučajnost!
Noćenje u budističkom hramu dugo je vremena bio moj san. Kao prevoditeljica koja voli igre riječima, moram primijetiti da je s jezičnog stanovišta zanimljivo da se on ostvario upravo u Koyasanu, koji sam, u paketu sa shukubima, otkrila sasvim slučajno, tražeći na webu najbolje i najpovoljnije ryokane (tradicionalno japansko prenoćište) u Kyotu. U to sam vrijeme u rukama imala samo avionsku kartu za Japan, s polaskom iz Zagreba, ali ne i dovoljno informacija o tome što se sve ondje nudi. No imala sam dovoljno sreće da već u prvoj internetskoj potrazi za smještajem, oko mjesec dana prije polaska, naiđem na shukube, koji su meni, najvjerojatnije zbog moje opčinjenosti budističkim hramovima i životom budističkih redovnica i redovnika, još bolja varijanta od ryokana. Zajedničko im je, osim japanskoga stila uređenja i opuštajućeg ambijenta, primjerice, i to što se u dodijeljenoj sobi spava na tlu ili gotovo na tlu. No bit je u onome što smještaj u shukubima čini posebnim, a to je, prije svega, mogućnost upoznavanja sa životom redovnika (redovnice za svog boravka nisam vidjela) te sa zanimljivostima, u ovom slučaju, ezoteričnog budizma.
U Ekoinu, redovnici, osim što se brinu o prijavi i odjavi gostiju, donose obroke u sobu, doručak i večeru, ali i pripremaju i raspremaju krevet, odnosno madrac za spavanje. Rado će vas informirati o obroku, ali i uputiti kako sjesti za poslužavnik koji polože na pod ispred vas. Meni je rečeno da sjednem gledajući prema vratima. Prihvatila sam uputu bez dodatnih pitanja – u Koyasanu sam provela svoju osmu noć u Japanu, pa je moguće da je tjedan dana boravka u Japanu dovoljno da steknete naviku pridržavati se svakog pisanog i nepisanog pravila s kojim se susretnete u toj vrlo organiziranoj zemlji. A možda je to jedno od pravila koje ima sasvim logično objašnjenje, nešto kao, budi i u vrijeme blagovanja spreman/spremna na nepozvane goste.
Vegan-san
Mene je očito više zanimalo što mi je na tanjurićima i u posudicama. U ovom shukubu gosti jedu ono čime se i inače hrane redovnici u istom hramu. Riječ je o kuhinji zen hramova naziva Shojin ryori. To je veganska hrana, bez sastojaka životinjskoga porijekla, za pripremu koje se biraju sezonske namirnice i lokalni proizvodi, sve to u nastojanju da se živi u skladu s prirodom. Nastoje se iskoristiti svi jestivi dijelovi biljaka, a izbjegava se sve ono što bi dovelo do neuravnoteženosti u okusima, odnosno što bi obrok učinilo previše aromatičnim. Uključujući i alkohol, koji se u Ekoinu turistima ipak nudi. Meni je rečeno da od pića za večeru mogu dobiti i sake, što se (i) Zapadnjacima „prevodi“ kao japansko vino od riže.
Jela se raspoređuju po posudicama ovisno o okusu i načinu pripreme: tako ćete u jednoj posudici dobiti, primjerice, korijen lotusa i dijelove nekih drugih biljaka u tempuri, u drugoj slatko sirovo voće za desert, u trećoj tofu… Neizostavne su zdjelice s kuhanom rižom i miso juhom, ali i, kao i u restoranima, vlažna maramica za dezinfekciju ruku. Naravno da ćete od pribora za jelo dobiti štapiće, za premještanje riže iz posudice u tanjurić plosnatu žlicu, za voće vam ipak posluže vilicu, a juhu ćete ispiti iz zdjelice. I naravno da sve to dolazi uz nešto veću cijenu: za jednu noć u shukubu Ekoin izdvojit ćete i do 150 američkih dolara.
Koji doživljaj za um, duh i tijelo!
Ali za to ćete dobiti neponovljivo iskustvo! I ono ne uključuje samo spavanje u budističkom hramu i zanimljive i ukusne obroke. Već mnogo više. U shukubu koji sam ja odabrala u popodnevnim satima možete sudjelovati u meditaciji. To sam, zbog prehlade i previše učestalog šmrcanja i brisanja nosa, morala, nažalost, propustiti, kako ne bih smetala drugim sudionicima. Ali sam zato prisustvovala jutarnjoj „misi“ i obredu vatre goma taki, u okviru kojeg se, uz mantru i molitvu dvojice redovnika, spaljuju drvene pločice na kojima su hodočasnici i turisti prethodno ispisali svoje molitve i želje. To mogu biti i vaše želje ako odlučite kupiti jednu takvu pločicu. Cijena jedne u Ekoinu u vrijeme mog boravka bila je 300 jena, oko tri američka dolara. Goma taki je obred koji prakticiraju samo sljedbenici shingon budizma, i to svaki dan. Smatra se da vatra u ovom obredu uništava negativnu energiju i pročišćuje um, tijelo i duh te da poništava suvišne želje i htijenja što čine život „kompliciranim“. Duh i um, o tijelu da i ne govorim, bit će vam zahvalni i isprobate li onsen, japansku verziju toplica.
U Ekoinu je onsen uključen u cijenu boravka, a prednost je i ta što u ovom hramu nema nikog, barem takve osobe nije bilo u ženskom „odjelu“, tko bi vam zabranio korištenje bazena ako na sebi imate neku tetovažu, kao što se događa u mnogim drugim onsenima: u Japanu tetovaže nisu dobrodošle jer se još uvijek povezuju s organiziranim kriminalom, odnosno s japanskom mafijom Yakuzom. Ne pomaže ni ako ste tetovirani na „skrovitim“ mjestima budući da su, osim tetovaža, u japanskim onsenima zabranjeni i kupaći kostimi. Barem je tako u većini njih. Pa i u Ekoinu.
„Ma zaboravit ćeš da si gola već nakon par sekundi“, uvjeravala me jedina Francuskinja u svlačionici, u kojoj se našla i jedna Japanka koja se poprilično uvrijedila kad sam retorički upitala hoću li ja biti jedina u bikiniju. I riječima na engleskom i gestikulacijom dala mi je do znanja da je bikini totalno neprihvatljiv. Izgledala je šokirano, a pomalo i ljuto. Rekoh, u redu, samo sam se šalila. I uputila se, bez bikinija, u prostoriju s bazenom i termalnom vodom. Koja mi je ipak bila mrvicu prevruća. Prije ulaska u bazen, obavezno je temeljito se istuširati na obližnjim tuševima.
Pričice za laku noć
Onsen sam iskusila nakon vođenoga noćnog obilaska Okunoina, najvećega groblja u Japanu, s preko 200 tisuća grobnih mjesta. Groblje se nalazi nedaleko od Ekoina. Vođeni posjet u noćnim satima košta nešto više od 20 dolara i nikako ga ne biste smjeli propustiti. Prava je to prilika da saznate nešto više o povijesti Koyasana, njegovu utemeljitelju, Kukaiju, čiji se mauzolej nalazi na istome mjestu, ali i o životu redovnika koji ga slijede. I sve to iz usta jednog od njih – vodič je mojoj grupi bio upravo jedan od zaposlenika Ekoina, koji je radoznalim turistima odgovarao na sva pitanja. Čak i ona osobne prirode. Tako sam doznala da je redovnicima shingon budizma dopuštena ženidba te da su vegani i zato što nemaju ni potrebe, a ni želje da „jedu bilo koga“.
„Hramova je nekada ovdje bilo puno više nego što ih ima danas, ali na stotine ih je izgorjelo, uglavnom uslijed udara groma“, rekao je, potvrđujući krhkost drvenih građevina, naš vodič, govoreći o malenom Koyasanu. Već godinama pod zaštitom UNESCO-a, gradić je okružen s osam planinskih vrhova, za koje redovnici u Koyasanu vole reći da predstavljaju latice lotosa, budistima važnog cvijeta i simbola ponovnog rađanja te prosvjetljenja. Prema sljedbenicima shingon budizma, sva se živa bića nakon smrti vraćaju u svemir.
Za Kukaija kažu kako je u vječnoj meditaciji od devetog stoljeća, kada je, biološki gledano, umro. Još mu danas u njegov mauzolej na groblju Okunoin redovnici donose hranu ujutro u 6.30 i četiri sata poslije. Prije negoli uopće dođete do mauzoleja, duž dva kilometra duge staze proći ćete, u sjeni visokih cedrova, kraj mnogih zanimljivih kutaka sa zgodnom pričom. Poput ne tako dubokog bunara s vodom iz kojeg možete, rekao nam je vodič uz široki osmijeh, iščitati koliko ćete živjeti. Naime, ako ne vidite svoj odraz u vodi, to znači da ćete umrijeti u roku od tri godine.
Tu je i „Buddha koji se znoji“, odnosno kip Buddhe koji je „voljan“ preuzeti sve vaše probleme, ako ga za to uz pravu molitvu zamolite. A „znoji se“ zbog količine briga koju je preuzeo na sebe.
Bile su to baš lijepe pričice za laku noć u gradiću u koji nekada žene nisu smjele ući i koji i danas, sa svojim tisućljetnim hramovima i zelenilom, izgleda kao san te je i više no dobrodošao odabir nakon višednevnog trčkaranja po japanskim megaurbanim sredinama poput Tokija ili Kyota. Pogotovo za solo putnice, koje će, poput mene, na kraju svog boravka u Koyasanu, po tko zna koji put, s veseljem zaključiti: Koja sam ja srećkovićka! A pojedine Istrijanke među njima dodati: Aj vero san (uistinu jesam). (Tekst i foto: Tanja Škopac)
