Lijepo je u ovo vrijeme vrlo ograničenih putovanja u inozemstvo, pogotovo na druge kontinente, prisjetiti se slobode u kojoj sam prije godinu dana uživala u Japanu. Vrijeme cvjetanja trešanja već je bilo prošlo, ali je zato bilo puno zelenila. Što je značilo i mnogo mušica, bubica i buba. Japanskih, naravno.
Izrazito „mušičavo“ bilo je u Kyotu, nekadašnjoj japanskoj prijestolnici, u kojoj sam se zadržala pet dana. A to nije, naravno, dovoljno da vidite sve što ovdje valja vidjeti. No dala sam sve od sebe da posjetim što više budističkih hramova, kojih se ja, dobro to znaju osobe koje me bolje poznaju, ne bih mogla nikada ni zasititi.
Zeleno, plavo, ao
Mnogo ih je u svibnju i lipnju, nešto više nego tijekom ostatka godine, uronjeno u zeleno, boju za koju Japanci dugo vremena u svom jeziku nisu imali naziv. Boje su, kao što je poznato, kulturološki fenomen: njihov doživljaj i tumačenje ovise o tome kojim jezikom govorimo i gdje živimo. Tako je japanski nekoć davno imao nazive tek za četiri osnovne boje, aka za crvenu, kuro za crnu, shiro za bijelu te ao za plavu.
Zelena se doživljavala kao nijansa plave, a riječ kojom se danas u većini slučajeva označava ta boja je midori, koja je u leksik ušla u razdoblju Heian, odnosno između 794. i 1185. godine, te o kojoj se u školskoj nastavi počelo govoriti tek poslije Drugoga svjetskog rata. Kažem u većini slučajeva zato što je, primjerice, zeleno povrće ili zeleno svjetlo na semaforu još uvijek plavo. Isto vrijedi i za mlade osobe ili nekoga tko je početnik u nečemu. I oni su u kategoriji ao.
U slučaju mladih i/ili nezrelih za nešto taj ao je, možda, povezan s frazom shiri-go-aoi, što znači da netko „ima plavu stražnjicu“, a i to je malo shira priča. Kako piše Mario Vattani u svojoj najnovijoj knjizi o Japanu, navodno se velik broj Japanaca rađa s plavom mrljom na spomenutom dijelu tijela koja se na istom mjestu zadrži nekoliko godina, a onda nestane. Ta se mrlja, kaže ovaj autor, naziva mou kohan, odnosno mongolski znak, te ju se povezuje s mongolskim korijenima Japanaca.
Moji prvi popodnevni sati u Kyotu, kamo sam otputovala vlakom iz Tokija, gdje sam provela prve dvije noći u Japanu, bili su sivi ili, u japanskom, gure, nezumi iro, što bi doslovno bilo „mišja boja“, ili hai iro, odnosno „pepeljasto siva“. Boja neba tog dana bila je najbliža mišjoj ili tamno sivoj. Međutim, duga se pojavila već s prvim kapima kiše, i to u obliku ljubaznog stanovnika Kyota koji se biciklom vraćao kući iz nabavke baš u trenutku kad sam ja istom ulicom hodala prema svojoj večeri, odnosno prema restoranima u dijelu grada koji se zove Gion.
„Mogu li kako pomoći?“, upitao me, na engleskom, nakon što je odlučio stati i ponuditi mi pomoć oko snalaženja u prostoru. Bio je već prošao kraj mene i prilično sam uvjerena da sam „snimila“ trenutak u kojem je donio odluku da se vrati, provjeri jesam li se izgubila i ipak riskira da na putu kući pokisne.
U rukama sam, naime, osim kišobrana, imala i ne baš precizan plan djelića grada vlasnice moje gostinjske kuće, koji je, izgleda, bio dovoljan dokaz da s ulicama Kyota nisam baš dobro upoznata. „Pogriješila si ulicu, ali doći ćeš do Giona i ovim putem“, potvrdio mi je biciklist, vjerojatno i sam svjestan kompliciranosti labirinta u kojem smo se nalazili.
Kamo sam išla
Pješačila sam još koji kilometar, odnosno sve dok me glad i umor nisu primorali na nešto raniju obustavu potrage za „savršenom“ večerom te da restoran potražim u ulicama prije samoga Giona, nadaleko poznate četvrti gejši. I tako odabrala jedan od prvih lokala na koje sam naišla u blizini kanala Takase, koji teče usporedo s rijekom Kamo. Ulica uz sam kanal kojom sam stigla do svog restorana, i u koju sam se i narednih dana vraćala, zove se Kiyamachi Dori (dori znači ulica). Poznata je i kao jedno od najfotogeničnijih mjesta u Kyotu za vrijeme sezone cvjetanja trešnje.
Meni je bila divna i bez trešnjinih cvjetova. Naravno da i ova japanska ljepota dolazi u kombinaciji s nizom zanimljivih povijesnih i kulturoloških podataka. Bila je 1586. kada je Toyotomi Hideyoshi, vojskovođa i državnik koji je pod svojom vlašću sjedinio gotovo cijeli Japan, a gradnjom raskošnih dvoraca potaknuo procvat umjetnosti, naredio moćnom trgovcu Suminokuri Ryoiju prokopavanje kanala kojim bi se građevinski materijal, odnosno kamen, dopremao iz Fushimija u Kyoto. Suminokura je sa svojim sinom Soanom otvorio kanal 1614. Nazvan je rijekom Takase te je služio za dopremanje u Kyoto riže, drva za ogrjev i drugog materijala sve do 1920., kada je stavljen izvan funkcije.
Večerala sam naposljetku u obližnjoj uličici, u jednom od onih čuvenih minijaturnih restorana (koje bi, možda, bilo primjerenije nazivati zalogajnicama). Ime mu ne znam. Sjećam se da sam ga odabrala na temelju mirisa koji se širio iz njega i slika jela na jelovniku koje su bile postavljene pred ulazom. Od čitanja imena lokala i naziva jela mi nije bilo neke koristi s obzirom na to da je sve bilo napisano znakovima kojima se službeno piše u Japanu te koji su poznati kao kanji (pismo kineskog porijekla) i kana. Isto vrijedi i za tekstualni sadržaj računa, koji sam, naravno, sačuvala.
Ako baš po svaku cijenu želite ići mojim stopama, možda pomogne ako opišem okruženje u kojem se nalazi uličica s mojim restorančićem. Na putu do tamo prošla sam kraj objekta koji mi je izgledao kao da je jedan od preko deset tisuća „ljubavnih hotela“ koje ste do nedavno mogli naći u Japanu. Dio onih koji su lošije poslovali planirao se pretvoriti u „prave“ hotele zbog pomame za Japanom koja se predviđala zahvaljujući Ljetnim olimpijskim igrama, u međuvremenu odgođenima zbog epidemije koja je još uvijek u tijeku.
„Ljubavni hotel“ je smještaj za kratki boravak, naplaćuje se po satu ili po noći, te je vrlo popularan među „friškim“ parovima, ali i u „industriji za odrasle“. Svoje sadašnje ime, „love hotels“ ili „ljubavni hoteli“, takvi su smještajni objekti dobili po hotelu koji se, u prijevodu na hrvatski, zvao Hotel Ljubav. Otvoren je u Osaki 1968. kao objekt za parove koji su trebali malo privatnosti, a nisu je mogli imati u svojim kućama budući da su u tim poratnim godinama svoj dom, iz ekonomskih razloga, morali dijeliti s brojnim drugim članovima obitelji.
No „ljubavni hoteli“ su puno stariji pojam te predstavljaju tip smještaja koji je bio popularan mnogo prije 60-ih, i to već na početku razdoblja Edo, koje je trajalo od 1603. do 1868. te koje je obilježilo kraj tradicionalnog Japana i vladavine šoguna, odnosno početak prosvjetiteljskog razdoblja. Prema nekim izvorima, „ljubavni hoteli“ potekli su od smještajnih objekata koji su već tada, dakle početkom 17. stoljeća, primali prostitutke i njihove klijente, ali i vjenčane parove.
Narednih desetljeća ime za takve hotele bilo je „tsurekomiyado“, što bi u prijevodu bilo otprilike „pansion u koji se vodi nekog“, a s godinama, počevši s onima tijekom kojih su se proslavili kao „love hotels“ ili „rabuho“, počeli su nuditi u sobama i neke sasvim ekscentrične stvari (i sprave), poput vibrirajućih kreveta ili ljuljački. No nešto od toga zabranjeno je zakonom donesenim 1984.
Kvart za razvrat?
Ljubavni hoteli doživjeli su procvat i postali gotovo statusni simbol tijekom 80-ih te početkom 90-ih godina. Pretpostavka da je zgrada kraj koje sam prošla takav hotel javila se zahvaljujući svjetlosnoj dekoraciji u obliku srca koja je stajala kraj nje. Vremena da provjerim radi li se zaista o jednom takvom hotelu nisam imala. Ali bilo je i više nego jasno da sam u kvartu za odrasle, što sam shvatila prije svega zahvaljujući ostatku susjedstva u kojem se nalazi restoran u kojem sam večerala.
Ima u ovom dijelu Kyota, naime, puno lokala za starije od 18, s vidljivim natpisom koji tako kaže. Na ulazu dežuraju muškarci koji otvaraju vrata posjetiteljima, vjerojatno stalnim klijentima ili gostima s rezervacijom. Poziv da uđem od njih nisam dobila, čak su izbjegavali moj pogled, poručujući mi, možda, „nije to za tebe“ ili „ne izgledaš kao da si za ovo spremna izdvojiti tisuće i tisuće dolara“.
Ili je to bio samo stav „ne bih se štel mešat“, koji Japanci, pročitala sam, obično usvajaju prema svojim sunarodnjacima, ne želeći se opterećivati tuđim problemima, dok u odnosu prema strancima „brane“ koncept omotenashija, u skladu s kojim, u želji da ugode gostu, nastoje preduhitriti želje stranih posjetitelja (o čemu sam već pisala u tekstu o Pekingu). Kao što je to, primjerice, učinio prije spomenuti biciklist ponudivši mi pomoć.
U pronalaženju „moje“ uličice mogao bi vam pomoći i podatak o tome da se nedaleko nalazi bar Nokishita711, poznat po džinu i zanimljivim koktelima. Izvana ćete ga prepoznati po sušenom cvijeću i bilju koje visi sa stropa. Nokishitu711 sam „otkrila“ nakon večere, koju sam završila čašicom umeshua, odnosno vina od šljive, tradicionalnog japanskog pića, čime sam svoju večernju kvotu alkohola i više nego zadovoljila pa mjesta za džin nije bilo.
Što znači da u Nokishitu711 nisam ulazila, već sam se, nakon fotografiranja ulaza, okrenula i uputila istim putem prema svom hotelu. WiFi nisam imala izvan restorana pa sam se puta za doma pokušavala sjetiti na temelju pretraživanja Interneta tijekom večere i snimaka zaslona koje sam si spremila u mobitel. No to baš i nije bilo od pomoći, vjerojatno zbog izbora pića poslije večere. Zato sam već nakon nekoliko stotina metara zamolila jednu prolaznicu da mi pomogne u pronalasku prve glavne ulice.
Potres za laku noć
Najprije mi je pokušala objasniti gestikuliranjem, odnosno pokazivanjem u kojem smjeru bih trebala ići. Potom je, kad sam je priupitala „Dakle, samo ravno?“, kimnula i rekla „Okej“. Zahvalila sam joj te sam se par koraka nakon što sam produžila u savjetovanom mi smjeru zaustavila pred izlogom jednog restorančića.
Tek sam poslije nekoliko minuta promatranja plastične „hrane“ u izlogu (večera mi je bila prelagana, veći dio veganski, pa pomišljala na još jedan obrok, između ostalog i zato što sam osjećala potrebu da neutraliziram popijenu „šljivu“) shvatila da je onaj „okej“ značio „otpratit ću te“. U staklima izloga, osim svog odraza, primijetila sam, naime, još jedan. Okrenula sam se i ugledala… „svoju“ prolaznicu.
„A pa vi me želite otpratiti, ispričavam se“, rekoh joj, ona se sramežljivo i pomalo zbunjeno osmjehnula, prije nego me odvela do sljedećeg većeg raskrižja. Svoju gostinjsku kuću tražila sam još barem sat i pol. I dalje krivim čašicu „šljive“, umor, omamljenost shinkansenom kojime sam tog popodneva doputovala u Kyoto iz oko 500 kilometara udaljenog Tokija – vjerojatno sam se već pohvalila na ovim stranicama kako se u prostoru inače izvrsno snalazim.
U pronalaženju prave uličice pomogla su mi najprije trojica turista iz neke druge azijske zemlje koji su imali pristup besplatnom internetu i volje da mi pomognu, a potom i dvije mlade stanovnice Kyota, koje su mi u vrlo zen stilu priopćile „Pa to je ovdje blizu“ i otpratile do samog ulaza u moj guesthouse.
Ne, priča za tu večer ne staje ovdje: u trenutku lijeganja u krevet dogodio se manji potres, za koji sam ja, doduše, u vrijeme trešnje mislila da je posljedica prolaska vlaka podzemne. Da metro nije bio razlog pomicanja kreveta, shvatila sam druge večeri, kada se takvo što nije ponovilo. I naredne tri noći su bile mirne. Tek sam po povratku iz Japana pronašla podatak da se u toj zemlji godišnje zabilježi u prosjeku 1.500 potresa!
Na istok, po dobru karmu
Nakon potresne noći osvanuo je dan s nevjerojatnim oblacima. Započela sam ga razgledavanjem hramova u istočnom dijelu Kyota, u Higashiyami, jednoj od najbolje očuvanih povijesnih četvrti koja je vrlo popularna među turistima i (japanskim) korisnicima društvenih mreža zahvaljujući brojnim elementima što je vežu uz drevni Kyoto, arhitekturi, hramovima i popločanim ulicama, prepunima dućanima i kafićima.
Najviše se ovdje fotografira pagoda Yasaka, što je poznatije ime hrama Hokanji. Mene je put najprije odveo do hrama Kiyomizu-dera, do kojeg vodi uspon s nizom lokala. Kiyomizu-dera je jedan od najpoznatijih hramova u Kyotu. Osnovan je 778. godine, uz vodopad Otowa no Taki, koji se nalazi podno glavne dvorane ovoga kompleksa (Hondo) te po čijim je čistim vodama hram dobio ime. „Kiyomizu“ se, naime, prevodi kao „čista voda“.
Posjetitelje se poziva da ispiju malo te vode radi dobre karme, odnosno ako žele sreću u školovanju, ljubavi i/ili dug život. Za vrijeme mog posjeta red do mjesta ispijanja te poželjne karme koja otječe iz tri kanalića bio je prilično dug. Neki su pokušavali zaimačom koja je svakom Japancu poznata kao hishaku dohvatiti vodu iz svakog od tri crijepa. Što se smatra nepristojnim, odnosno znakom pohlepe, te je kao takvo u potpunom neskladu s budizmom.
Valjda su to činili u želji da ne otpiju iz „krivog“ crijepa budući da se u nekim izvorima na engleskom čak navodi da iz svakog otječe voda za jednu od spomenutih želja, no istovremeno nedostaje podataka o tome koji kanalić je namijenjen čemu. Meni je jedina želja tog dana bila vidjeti što više ostalih znamenitosti u Higashiyami. Tako da sam čekanje u redu za dobru karmu ostavila za neki drugi posjet Kyotu i nastavila s obilaskom Kiyomizu-dere.
Hram je prepoznatljiv po svojoj drvenoj pozornici, dio koje se tijekom mojeg boravka u Kyotu renovirao, zajedno s krovom glavne dvorane. Platforma počiva na 168 stupova visine 12 metara te je „složena“ bez ijednog čavla. Čak je postala dio fraze „skočiti s pozornice hrama Kiyomizu“, koja Japancima znači upustiti se u nešto što se smatra teškim, izazovnim i riskantnim.
Samo ljubav ili tko se matche laća
Zanimljiva je i priča koja se veže uz osnivanje hrama. Osnovao ga je ezoterični redovnik Enchin, koji je 778. usnuo san u kojem ga je jedno božanstvo uputilo u to kako doći do rijeke Kizugawa i kako pronaći izvor najčišće vode. Tako je došao do vodopada podno planine Otowa, gdje je sreo budističkog pustinjaka po imenu Gyōei Koji. Od njega je dobio komad svetog drva od kojeg je redovnik izradio kip božice milosrđa Kannon, odnosno boddhisattve koja je odgodila svoje vječno prosvjetljenje kako bi ostala na ovom svijetu i pomogla kome valja pomoći.
Kip je smješten potom u kolibu pustinjaka Kojija. Nekoliko godina poslije zbila se, kažu, epizoda koja je odredila koje će biti konačno odredište pustinjakova djela. General Sakanoue no Tamuramaro (758. – 811.) otišao je u planine Higashiyame u lov na jelene kako bi pomogao svojoj trudnoj supruzi: bilo je rašireno vjerovanje da jelenja krv olakšava porod.
Nakon što je ubio jelena, sreo je Enchina, koji mu je održao lekciju o svetosti svakog života i milosti Kannon. Dirnut i žaleći što je ubio jelena, Tamuramaro je postao vjerni sljedbenik božice Kannon te je dao podignuti dvoranu za spomenuti kip. Ta je zgrada postala hram Kiyomizu-dera, u čijem se središnjem dijelu, glavnoj dvorani Hondo, obnovljenoj 1633., vjernici klanjaju kipu božice s jedanaest glava i „tisuću ruku“ (zapravo ih ima 42) – jer pomoć trebaju mnogi.
Ono što nikako ne bi valjalo propustiti ovdje je i zgrada koja se zove Zuigu-do, s boddhisattvom Daizuigu, koja čuje te ispunjava sve želje. Ova zgrada ima i „skroviti“ dio, podzemni Tainai meguri, koji simbolizira žensku utrobu, a „tainai meguri“ znači nešto kao hodočašće kroz utrobu. Smatra se da se ovdje posjetiteljima usliše sve molitve, nakon čega se povratak na danje svjetlo doživljava kao ponovno rođenje.
Zanimljivo je i svetište Jishu, u kojem možete zaželjeti sreću u ljubavi, odnosno pronalazak idealnog partnera. To će, kaže legenda, poći za rukom svakome tko uspješno, zatvorenih očiju i stavljajući nogu ispred noge, bez ičije pomoći, prijeđe udaljenost od 18 metara između dva „kamena ljubavi“. Što za mog posjeta nisu propustili učiniti mnogi školarci.
Nakon odlaska iz Kiyomizu-dere srela sam i one kojima su se slične želje ispunile, ne nužno nakon posjeta Jishuu. Uspostavilo se, naime, da su ulice Ninenzaka i Sannenzaka vrlo popularne među mladencima, koji ovamo dolaze fotografirati se u svojim outfitima za vjenčanje, i to uglavnom u tradicionalnim, pravim kimonima za takve prilike. Koji se, naravno, uvelike razlikuju od yukate, ljetnog kimona/ogrtača, u kojem mnogo turista posjećuje (i) ovaj dio Kyota i Japana.
Predah od razgledavanja potražila sam u jednom dućanu-slastičarnici koji je nudio (besplatno) kušanje različitih japanskih kolača, ali i mekani sladoled s okusom manga i japanskog čaja matche te čokolade i vanilije. Kupila sam si mješavinu manga i matche jer, naravno, klasika ne dolazi u obzir ni dok sam na Dalekom istoku. Usput sam, ne znajući, prekršila jedno važno pravilo japanskog bontona – sa sladoledom sam izašla na ulicu, kako bih svojim fotografijom ovjekovječila tu narančasto-zelenu divotu u svojim rukama, i na ulici ga, dok sam hodala, počela jesti.
Što se u Japanu smatra jako nepristojnim. Pogotovo u blizini hramova. Mada ima okolnosti kada se to tolerira. Primjerice, za vrijeme festivala ili sajmova koji se posebnim povodom organiziraju (i) u sklopu svetišta. U mom slučaju ispravno bi bilo da sam ostala u lokalu u kojem sam sladoled kupila i sjela, kao što su to učinili japanski turisti, na jednu od klupica za goste.
Da sam se ogriješila o bonton, saznala sam tek nekoliko dana poslije, načuvši na nekom drugom mjestu razgovor skupine mladih djevojaka iz inozemstva i njihove vodičkinje. Naknadno sam pročitala da se konzumiranje jela dok se hoda smatra nepristojnim zbog toga što je u Japanu jako važno držati se pravila „ikkai ichi dousa“, što bi značilo da se preporučuje obavljati jednu po jednu stvar.
Više aktivnosti istovremeno smatra se nerazumnim. Zapamtite ovo za slučaj da poželite latiti se matche u hodu, daleko od lokala u kojem ste je kupili! Valja to poštovati i kad se odlučite „kupiti“ hranu ili piće na nekim od mnogobrojnih samoposlužnih aparata na ulicama, po kojima je Japan i više nego poznat.
Ode ona do Giona
„Kako nepristojno! Tipično zapadnjačko ponašanje!“. Nasreću, komentar se nije odnosio na to kako sam se ja ponijela. Izustio ga je Azijat koji se zajedno sa svojom suputnicom našao u mojoj blizini tijekom moga prvog posjeta glavnoj ulici u Gionu, Hanamikoji. Nalazi se u sjevernom dijelu Higashiyame, „ispod“ svetišta Yasaka (što nije isto što i prije spomenuta pagoda koja ima taj nadimak), koje je bilo vrlo poznato među hodočasnicima i u vrijeme kad je 1886. Gion, iz administrativnih razloga i nakon rapidnog širenja ovog dijela Kyota, podijeljen u Gion Kobu i Gion Higashi.