„Kaže se 'ōkini', 'o' je dugo. U Kyotu je to 'o' nešto kraće“. Ovako mi je otprilike riječ koja se u dijalektu kojime se govori u Osaki, pa tako i u regiji Kansai, koristi umjesto standardnog „arigatou“ objasnio jedan od prodavača sajma rabljenih knjiga i antikviteta što se održavao pred hramom Shitennōji baš na dan mog posjeta. Objašnjenje je bilo glasovno, odnosno gospodin mi je izgovorom dočarao koliko bi spomenuto 'o' trebalo biti dugo, i to dok mi je, u vrećici, predavao reprodukcije dviju slika ukiyo-e koje sam od njega kupila kao suvenir. Lijep je to podsjetnik na vrijeme što sam provela u ovom najstarijem budističkom hramu sagrađenom na inicijativu države.
Dakle, riječ se upotrebljava u značenju „hvala“. No samo ponekad, uglavnom od strane trgovaca, gotovo nikad mlađih osoba. Barem tako kažu pojedini online izvori o gore spomenutom narječju, Osaka-benu. Istim dijalektom govore i likovi u nekim filmskim i kazališnim djelima, posebno onima koja pripadaju žanru komedije. Jer osim što je treći po redu najnaseljeniji grad u Japanu te gastronomsko središte arhipelaga Osaka je poznata i kao japanska prijestolnica komedije, odnosno komičara.
Govor bi ubrzo mogao postati poznatiji Hrvatskoj budući da je naša kantautorica Elis Lovrić odlučila, u suradnji s glazbenicom Utako Toyama, prevesti neke od svojih pjesama na cakavici na dijalekt najvećega grada u regiji Kansai, gdje se Elis već predstavila, pjevajući na cakavici, ali i na japanskom standardu, u okviru svoje prve turneje u Japanu. Prije nego što se naša umjetnica uputi na drugo predstavljanje u Zemlji Izlazećeg Sunca, vodim vas u brzinsku šetnju Osakom, koja bi nekima mogao biti prvi susret s gradom. Možda usput spomenem i pojedine filmove koji su se snimali u istom gradu s obzirom na to da je originalna verzija ovoga teksta, na talijanskom, nastala za potrebe priloga „Spettacoli“ dnevnika „La Voce del popolo“.
Skuliranost i omotenashi
Sigurno je to da vas u ovaj „obilazak“ neću povesti držeći vas za ruku. No moguće je da će vam se to dogoditi prilikom posjeta Japanu, tijekom susreta s domaćim stanovništvom, kao što se meni dogodilo za vrijeme četvrtog boravka u toj zemlji u travnju ove godine, u Osaki, a potom i u Naganu, kojemu ću se vratiti u nekom narednom tekstu. U Osaki je do toga došlo dok sam na putu prema svetištu Namba Yasaka prelazila cestu s dijelom jedne lijepe familije, mladom mamom, curicom predškolske dobi i bebicom umotanom u maramu-nosiljku koju je mlada žena nosila na prsima.
U njihovu sam se društvu našla nakon što sam, ni ne primijetivši manje dijete, zamolila mamu da mi kaže jesam li na pravom putu prema spomenutom hramu. Kad sam zapazila bebicu, bilo je već prekasno da se ispričam na smetnji i ostavim familiju da nastavi svojim putom. Najstarija članica već je bila odlučila da će me, s dječicom, naravno, otpratiti do Namba Yasake, jer to… Japanci rade, pogotovo u gradu kao Osaka, koji i u nacionalnim okvirima slovi kao grad vrlo skuliranih i iznimno ljubaznih ljudi.
U Osaki sam i prilikom prvog posjeta, 2019., upoznala „omotenashi“ u praksi, odnosno poznatu gostoljubivost od koje vam bude neugodno; često zbog te nelagode i požalite što ste uopće zatražili pomoć. Ona, među ostalim, podrazumijeva i silni trud da se pomogne gostima. Iskustvo od prije pet godina doživjela sam dok sam, i taj put bez pomoći suvremene tehnologije, tražila svoj hotel u moru smještaja sa sličnim imenom: poslije nekoliko „nisam odavde“, uskočio je jedan gospodin koji je, nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja i nakon što sam mu već bila zahvalila na pomoći i trudu, uspio locirati moj hotel, koji je nastavio tražiti i nakon što smo se oprostili, te, sav ozaren, potrčao za mnom kako bi mi to i priopćio te me otpratio do željene adrese. Hvala mu.
A sad, natrag u 2024. „Oneesan, kawaii“, izgovorila je, u obraćanju svojoj okaasan, majci, u jednom trenutku djevojčica s kojom sam se dio puta do Namba Yasake držala za ruku. Negaciju nisam čula, a i učinilo mi se da je rečenica potvrdna, a ne upitna, pa sam si izrečeno prevela kao „gospođa (doslovno je „oneesan“ „nečija starija sestra“, ali i „gospođa“ ili „gospodična“) je lijepa/dražesna“. „Ōkini“ je u tom momentu bila riječ koju sam tek trebala naučiti pa sam zahvalila s „arigatou“, iako je trebalo pristojno i skromno, kao što to Japanci rade, reagirati s „iie“ („ne“, „nimalo“, „nije to tako“). Nekoliko trenutaka poslije, došavši pred ulaz u spomenuto svetište, dok sam se opraštala od prekrasne obitelji, nisam uspijevala prikriti svoju ganutost, zahvalna na pomoći, društvu i… pruženoj ručici.
Jesti do iznemoglosti… vlastitog džepa
Na drugoj strani ulice čekalo me jedno od najzanimljivijih arhitektonskih ostvarenja u Osaki, zgrada glavne dvorane svetišta Namba Yasaka, u obliku glave kineskog lava čuvara, shishija, sa širom otvorenim ustima. Vjeruje se da se molitvom u tom svetištu mogu otjerati zli duhovi, koje „proguta shishi“, ali i spriječiti bolesti. Ovdje se moli za sreću u školi, na poslu ili u braku, a trudnice za siguran porod. Svetište ima, pročitala sam, dužu povijest, ali su građevine koje ga sada čine novijeg datuma: izgrađene su poslije Drugoga svjetskog rata, tijekom kojega je i Osaka pretrpjela velike štete.
Smješteno je u četvrti Naniwa-ku, čiji naziv sadrži toponim pod kojim je ovaj grad bio poznat „od stoljeća sedmog“, prije 700. godine naše ere, u razdoblju kada je današnja Osaka bila dvaput prijestolnica Japana. Ulogu je narednih desetljeća preuzela Nara. Namba Yasaka se nalazi nekoliko kilometara od mjesta koje se zove Dotonbori. Istoimena cesta i kanal dobro su poznati turistima, koji se u istom dijelu Osake mogu prepustiti hedonizmu koji je poznat pod nazivom „kuidaore“, što se prevodi i kao „jesti do bankrota“, odnosno do iznemoglosti vlastitog džepa. Što zaista nije teško u ulicama poput onih u Dotonboriju, koje su prepune restorana, zalogajnica i štandova s različitom vrstom hrane te gdje je moguće kušati čitav niz lokalnih i nacionalnih specijaliteta, među kojima i „takoyaki“, pržene okruglice s hobotnicom.
Poznato je da je Japan zemlja brojnih pisanih i nepisanih pravila, koja su i više nego dobro došla kada se, primjerice, mora regulirati kretanje unutar željezničkih stanica u napučenom Tokiju, ali i u Osaki. Reda mora biti. A dobro dođu i pravila zahvaljujući kojima su ulice u Japanu u pravilu iznimno čiste. Možda je tome tako i zato što, kao što sam već pisala na ovim stranicama, nije pristojno jesti ili piti u hodu, budući da se to tumači kao nepoštovanje prema onome što se konzumira i prema onome tko je tu hranu pripremio. Tako je i u Dotonboriju dobro sjesti na neku od raspoloživih klupica ili barem stati i ne micati se dok se ne pojede kupljeno, budući da klupe znaju biti zauzete u večernjim satima, kada Dotonbori zablista u punom sjaju zahvaljujući i svjetlećim reklamama u ovom dijelu Osake.
Najpoznatija među potonjima je ona sa slikom trkača „Glico Man“. Visoka je 20 metara, a postavilo ju je tridesetih godina prošlog stoljeća poduzeće „Glico“ koje je 2022. napunilo sto godina te koje je u svojim počecima proizvodilo hranjive bombone.
Puno novijeg, malo starog
Od 2014. neon je zamijenjen LED-om. Predodžbu o tome kako je izgledala neonska reklama možete steći ako pogledate film “Black Rain” Ridleya Scotta, iz 1989., koji se snimao i u Osaki. Više izvora kaže kako je jedna od lokacija na kojima se snimalo bio upravo Dotonbori, koji je u to vrijeme izgledao drugačije nego danas, posebno, kao što možete pretpostaviti, u pogledu svjetlećih reklama. Moguće je da je izgledom bio bliži današnjem Shinsekaiju, Novom svijetu, koji je nekih pola sata hoda (ako odaberete kraći put) udaljen od Dotonborija. Prepoznatljiv je po tornju Tsūten-kaku, osmišljenom i izgrađenom po uzoru na Eiffelov toranj. Visok je 103 metra, a u travnju ove godine na digitalnom panou odbrojavali su se dani do početka Svjetske izložbe EXPO 2025. koju će Osaka ugostiti od 13. travnja do 13. listopada iduće godine.
Ako ga uočite iz daljine, ovaj dio Osake mogao bi vas podsjetiti na početne scene iz filma “Kate” Cedrica Nicolas-Troyana. Opazivši vrh tornja nakon izlaska iz stanice Tennoji (koja izlaza i ulaza ima, naravno, više), ja sam se sjetila starije gospođe, 80-godišnjakinje, koja je u studenom 2022. sjedila do mene u shinkansenu kojim sam putovala iz Tokija do Kyota. Njezin je put trajao kraće – počeo je u Yokohami, a završio u Nagoyi. Točnije, sjetila sam se njezinih riječi i tvrdnje kako je Japan jako siguran i čist, ali „za razliku od Europe, ima previše ružnih zgrada“. Svoje je mišljenje temeljila na posjetima Starom kontinentu, i to Švicarskoj, gdje je boravila zajedno sa suprugom.
Nelijepe zgrade o kojima je govorila sigurno nisu šintoistička svetišta, hramovi ili dvorci. Pa ni muzeji. Što se potonjih tiče, valja u Osaki posjetiti muzej slika ukiyo-e, iz „plutajućeg svijeta“, koji u svom imenu ima toponim „Kamigata“. Smješten je u Dotonboriju, gdje su se stanovnici nekadašnje Osake zabavljali prije svega odlaskom na predstave kazališta kabuki, ali i na one lutkarskog teatra bunraku. Glumci kabukija neki su od glavnih likova na djelima koja su izložena u spomenutom muzeju: riječ je o oko 50 radova iz razdoblja japanske povijesti nazvanog po nekadašnjem toponimu za Tokio, Edo, koje je trajalo od 1603. do 1868. Sva su djela nastala u Kamigati, odnosno u regiji Kansai, na području Osake i Kyota, koji su i za vrijeme moga drugog posjeta Osaki bili povezani, tijekom vikenda i neradnih dana, divnim vlakom “Kyo-train Garaku”, iz linije “Hankyu Kyoto”, čiji dizajn vjerno dočarava izgled staroga Kyota.
Hanamiti i sretne ruke biti
Dašak nekadašnjeg Japana osjeti se i u spomenutom muzeju, u kojem se organiziraju čak i radionice stvaranja slika ukiyo-e, za koje je potrebna najava. Muzej se nalazi par koraka od hrama Hozenji i središnjeg mu kipa, što predstavlja Kralja mudrosti po imenu Fudō Myōō, čiji se prvi dio imena, kako pojašnjava đenovski Muzej orijentalne umjetnosti „Edoardo Chiossone, prevodi u talijanskom „L’irremovibile“, a u hrvatskom, vjerojatno, kao „Postojan“ ili „Nepokolebljiv“, što predstavlja njegovu ustrajnost u obrani vjere i blaga budizma. Kip je prekriven mahovinom te se smatra da ispunjava želje onima koji se ovdje pomole i koji ga poškrope vodom. Bez brige, sve potrebne alate za to naći ćete na licu mjesta. A možda vam se, kao meni, već iskusnoj u sličnim „pothvatima“, dogodi da vam dežurni redovnik poželi pokazati kako se to radi.
Vrlo često se na popisu must-see mjesta u Osaki nađe, naravno, i gradski dvorac. Njegovu prvu „verziju“ dao je izgraditi tijekom 80-ih godina 16. stoljeća samuraj i feudalni gospodar (daimyō) Toyotami Hideyoshi, jedan od tri „velika ujedinitelja Japana“. Drugu su sagradili Tokugawe. Pripadnici toga klana dvorac su zauzeli početkom narednog stoljeća, dok je današnja zgrada rezultat obnova iz prošlog stoljeća. Danas je ovo mjesto jedno od najpopularnijih odredišta za vrijeme cvatnje trešanja. U to je doba godine dvorac pod nekom drugom vrstom opsade: zauzimaju ga osobe koje prakticiraju hanami, odnosno slave život, svjesni njegove prolaznosti, uživajući u pikniku i diveći se cvjetovima oko 3.000 trešnjinih stabala koja se ovdje nalaze i tako nastavljaju vrlo važnu tradiciju u Japanu, čiji počeci u Zemlji Izlazećeg Sunca sežu do prije više od tisuću godina.
Kad vas „kachi“ zakači
U isto je vrijeme otprilike utemeljen i budistički hram Katsuoji, smješten u gorskim predjelima grada Minoh, do kojeg se dolazi vlakom iz Osake. Do hrama vozi autobus koji polazi sa željezničke stanice… Katsuoji je, kao što možete pročitati na njegovim službenim internetskim stranicama, odavno poznat kao hram pobjede, pobjedonosne sreće. Pohodili su ga zemljoradnici i trgovci, kao i pripadnici brojnih povlaštenih japanskih obitelji, a danas to čine, prije svega, oni koji žele sreću i uspjeh u poslu ili u školi, pobijediti bolest ili sportske protivnike, više sreće u međuljudskim odnosima, uključujući i u onima romantične naravi.
Dom je to velikog broja lutaka Darume, o kojima sam već pisala na ovim stranicama. Darume Katsuojija imaju na trbuhu ispisane znakove za riječ „kachi“, što se prevodi (i) kao „pobjeda“, te dolaze s „napomenom“ kako se kupnjom jedne takve figurice i odlukom da iscrtate prvo oko obavezujete da ćete učiniti sve što je u vašoj moći da dostignete svoj cilj, odnosno ostvarite želju koju ste zaželjeli prilikom crtanja prvog oka. Drugo oko ćete nacrtati kad željeno ostvarite ili, ako ćemo slobodnijim rječnikom, kad vas „kachi“ zakači, nakon čega ćete se vratiti u ovaj hram kako biste izrazili svoju zahvalnost i ostavili Darumu na za to predviđeno mjesto. Vjerujte, povratak vam neće nimalo teško pasti. (Napisala i snimila: Tanja Škopac)
