Kojeg li veselja kada možete ugostiti prijatelje iz dalekih krajeva. Tako bi se otprilike mogla prevesti izreka čuvenoga kineskog filozofa Konfucija koja možda najbolje opisuje gostoljubivost Kineza te se uspoređuje s pretjeranom i iskrenom ljubaznošću koju ćete doživjeti i u Japanu. Japanci imaju pojam i za to: omotenashi, koji se tumači kao nastojanje da se preduhitre želje i očekivanja gostiju. Doslovno značenje je „bez maske“ i ne odnosi se na karnevalske maske, još manje na one za nos i usta za obranu od novog korona- i drugih virusa, već na naše takozvano javno „ja“. Za svoga osamnaestodnevnog boravka u Kini nisam uspjela otkriti imaju li i Kinezi u svom vokabularu termin kojime se dočarava ista „dijagnoza“, no mogu sa sigurnošću reći da je jedna od suvremenih adaptacija Konfucijeve misli na engleski „follow me“, odnosno „za mnom“.
Nema naši i vaši, samo omotenashi
Upravo su to bile neke od prvih riječi koje su mi upućene u studenom, po mojem dolasku u Kinu, nakon što sam sletjela u Peking. Poučena iskustvom koje sam doživjela šest mjeseci prije u Tokiju, kada sam zabunom ušla u krivi vlak, na aerodromu u glavnom gradu Kine, prije ukrcavanja u slično vozilo koje povezuje zračnu luku i grad, upitala sam prvu osobu koju sam ugledala na peronu je li to „moj“ vlak. „Yes, this is it. Follow me!“, rekao mi je mladić, napomenuvši da ga mogu zvati Henry.
Naime, u Kini i nekim drugim zemljama Azije, zapadnjacima i svima koji se takvima čine i osjećaju, domaće stanovništvo, povremeno, ponudi jednokratna engleska imena kako bi ih došljaci ne-Azijati lakše zapamtili. Dakle, omotenashi do bola! Henry je vjerojatno primijetio moju sumnjičavost nakon njegova poziva da ga slijedim, no nije se dao smesti. Po dolasku na stanicu podzemne željeznice od koje sam nastavila prema svom guesthouseu u četvrti Dongcheng, još mi je jednom poželio dobrodošlicu u Kinu kupivši mi kartu do moje finalne stanice.
„Ha, ha, pa to je samo tri juana, ni pola dolara, nema potrebe da mi daješ svoje juane“, rekao mi je reagirajući na moju zabezeknutost i inzistiranje da mu vratim pare jer „tri juana su tri juana“. No samo mi je mahnuo, uz osmijeh, i poželio sreću, nakon što me, naravno, još jednom uputio kako ću doći do uličice i hotela gdje sam provela svoje prve četiri noći u Kini. U istom vlaku do grada upoznala sam i „Sophie“, koja mi je, nakon što je priznala da sam prva solo putnica koju je u životu upoznala, dala svoj broj telefona „za slučaj da upadnem u nevolje ili mi treba pomoć bilo koje vrste“.
Od nje sam ujedno dobila savjet da si kupim kaput „jer je prehladno da se ide okolo samo u džemperu“ i masku za nos i usta budući da „se u Pekingu s njom na licu lakše diše, pogotovo kad se spusti magla“. Kaput sam kupila, masku, nažalost, nisam. U Hrvatsku sam se zato, prema vlastitoj dijagnozi i zahvaljujući zagađenju, vratila s lebdećim česticama iz porodice PM na plućima, koje sam iskašljala u otprilike tri tjedna. Ne, nije to bio koronavirus. Jedina kruna, odnosno corona, koju sam ponijela kući bio je ukras od cvijeća za glavu kojim su me okrunili na jugozapadu Kine, u Yangshuu, dok sam se družila sa svojim biciklom Alice u zemlji čudesa duž rijeke Yulong. No o tom, potom.
Viza i mala kriza
Zahvaljujući Henryju i Sophie, već sam nakon toga prvog sata u Kini zaboravila na manju krizu kroz koju sam prošla oko šest tjedana prije za vrijeme postupka ishođenja vize u veleposlanstvu Narodne Republike Kine u Zagrebu. Naime, procedura se prije par godina malo zakomplicirala pa sam u nekoliko navrata čak i pomislila da mi vizu neće odobriti. Online obrazac, koji možete naći na internetskim stranicama ambasade, ispunjavala sam više sati.
Zapravo sam ispisala dva primjerka, jer mi se prvi put nisu „otvorila“ polja u koja sam morala upisati gradove i hotele koje sam bila bukirala. No to sam, kako mi je poslije potvrdilo ljubazno osoblje u veleposlanstvu, mogla i rukom upisati. Ono što mora biti utipkano prije štampanja obrasca koji predajete u ambasadi jesu osobni podaci. Dužni ste navesti i svoja radna mjesta do trenutka predaje zahtjeva za vizu, uz koje morate navesti i ime te kontakt podatke firme, ali i osobe koja vam je bila direktno nadređena ili direktora.
U mom slučaju riječ je o podužem popisu. Čak i kad je on prepolovljen, odnosno kad navedem samo meni važnije poslove. A kratka mi nije bila ni lista zemalja koje sam posjetila u posljednjih pet godina. Uz to, postoji i cijeli niz pravila povezanih s fotografijom koju morate priložiti uz obrazac, među kojima je meni bilo najzanimljivije ono da na fotografiji ne smijete imati nakit.
Nažalost, previdjela sam ga prije prvog fotografiranja, pa sam odlazak u fotografsku radnju morala ponoviti. Drugi put za vrijeme poziranja nije bilo potrebe da mi se govori da budem ozbiljna, odnosno nenasmijana. Srećom, vizu sam naposljetku dobila, i to nakon tri radna dana od predaje zahtjeva, uz koji sam morala napisati i potpisati izjavu da se u Kini neću baviti novinarstvom.
Mutianyu za početak
No sve je to bila mala cijena za ovo nezaboravno putovanje, tijekom kojeg sam, kao što ste već mogli pročitati u najavi objavljenoj na ovim stranicama, prešla ukupno oko 6.500 kilometara, uglavnom željeznicom i avionima. Tu ne ubrajam šetnju od sedam kilometara duž veličanstvenoga Kineskog zida, prve znamenitosti koju sam posjetila u Kini. Za svoj prvi posjet ovome svjetskom čudu odabrala sam dio zida koji se zove Mutianyu. Plan je, doduše, bio da prohodam dužu dionicu Jinshanling-Simatai, koja, u odnosu na Mutianyu, ima više autentičnih dijelova zida, koji su u trenutku mog posjeta bili ujedno i teže prohodni.
No u zadnji sam trenutak, u vrijeme rezervacije izleta na recepciji moga guesthousea, odmah po dolasku, (dobro) zaključila da, u pogledu obuće koju sam bila ponijela sa sobom, nisam dovoljno prikladno opremljena za takvo pješačenje i odlučila se za Mutianyu. „Evo, moj mobitel kaže da smo hodale sedam kilometara, zapravo sedam i pol od parkirališta“, priopćila mi je u tom trenutku moja tek stečena prijateljica Fàti, inače iz Irana, žena s izvrsnim smislom za fotografiju, nakon što smo se žičarom vratile na početnu točku, negdje ispod četrnaeste kule na ovom dijelu Kineskoga zida.