Boravak u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije, bit će za većinu turista jedno veliko pozitivno iznenađenje. Nevjerojatno čist, dobro organiziran, s pristojnim i dobrohotnim stanovnicima, potrošački je raj u izvrsno održavanom i upicanjenom sovjetskom urbanističkom divu.
Osim male starogradske jezgre, niti jedan drugi dio Minska nije preživio Drugi svjetski rat. Zbog toga je od kraja 1940-ih godina praktički nanovo sagrađen, što ima za posljedicu urbanističke vizure kakve se rijetko gdje imaju prilike vidjeti. U centru grada četiri trake za automobile za svaki smjer, širok pločnik i staza za bicikliste su standard. Čistoća ulica na kojima nema gotovo niti jednog papirića nije tipična samo za centar, nego i najudaljenija predgrađa, pa čak i manje provincijske gradove. Minsk odiše nekim osjećajem sigurnosti, i mnogi će se bolje osjećati među njegovim stambenim višekatnicama, nego u nekoj zapadnoeuropskoj metropoli.
Mali i veliki trgovački centri na svakom su koraku. Nema čega nema. Roba stiže iz Ukrajine, Rusije, ali i zapadne Europe te Dalekog istoka i Turske. Svi su centri krcati kupcima. Rijeke ljudi stalno nešto gledaju, isprobavaju i kupuju... Svi voze dobre aute, tako da se izvana stvarno stječe dojam lagodnog i dobrog života. Proizvodi u samoposlugama imaju gušt po domaćem. Firme se još uvijek zovu 'Minski mesokombinat', 'Gomelski mesokombinat', 'Vicebski mesokombinat', police su pune takvih 'OUR i SOUR' artikala, ali čini se da sve funkcionira besprijekorno.
U sedam dana boravka u Minsku nismo uspjeli naći niti jedan kafić ili pub u kojem bi se samo pilo. Skoro svugdje se jede i pije, ali se zato nigdje ne puši! Hodajući glavnim gradom Bjelorusije skužili smo da nigdje nema pepeljara, no činilo nam se ni da pušača nema mnogo. Mogli su se vidjeti tek oko klupica ili uličnih koševa.
Hrana je u Minsku izvrsna. Bjeloruska kuhinja nije začinjena poput gruzijske ili armenske, bazirana je na krumpiru i mliječnim proizvodima, ali je svejedno raznovrsna i ukusna, a restorani su za naše pojmove cjenovno povoljni.
U turističkom centru Minska restorani su relativno skupi, s količinski skromnim, no lijepo serviranim obrocima. Zbog toga, za pravi dojam o tome što jedu lokalci, korisno je ići u restorane oko metro stanice Jakuba Kolasa. U Minsku postoje općenarodni restorani (čak se nekako tako i zovu) koji funkcioniraju po principu samoposluživanja. Hrana je međutim nevjerojatno ukusna i raznovrsna, a restorani su uvijek puni. Primijetili smo da osim ražnjića, kojeg zovu šašlik, svi ostali mesni odresci imaju 'pokrivač' od smjese sira, gljiva i paradajza ili nečeg sličnog. Tipične su juhe soljanka i holodnik, neki oblik hladne osvježavajuće juhe od cikle.
Takvi općedruštveni restorani su primjerice 'Lido' i 'Staličnaja', i jako su lijepo sređeni, pa ih ne bi trebalo miješati običnim menzama. Cijene jednog ručka kreću se od 20 do 50 kuna, ovisno što si već nakrcate na traci. Za one koji žele nešto višu klasu bjeloruske kuhinje, tu je restoran Stare tradicije na Prospektu nezaliežnasci, ili u prijevodu Aveniji nezavisnosti. Nalazi se na 5 minuta hoda od metroa Jakuba Kolasa.
Ja sam jeo soljanku i cibrik (meso u palačinki od krumpira s preljevom od gljiva i nekih bobica), a moja djevojka juhu od brokule i neke valjuške punjene mesom, nalik krafima, čije smo ime zaboravili. To, plus pivo i bezalkoholni koktel došlo nas je nešto manje od 200 kuna. Navoditi gradske znamenitosti u Minsku neću, jer je o njima ima dovoljno informacija na internetu. Postoji mogućnost dolaska bez vize ukoliko se stiže preko aerodroma Minsk, a detalje potražite na službenim bjeloruskim stranicama. Minsk i općenito Bjelorusija još su uvijek izvana turističkih tokova, naročito onih zapadnih. Vrijedi se tamo zaletjeti dok se ne počnu mijenjati. (Tekst i foto: Kristian Stepčić Reisman)
