Otprilike Azija. Ili Circasia. I prvo zaustavljanje autobusa kojim sam iz grada Armenije otišla do Salenta, drugog odredišta moga nedavnog posjeta Kolumbiji, u čiji sam departman Quindío, Corazón de Colombia, Srce Kolumbije, i popularnu Zonu kave avionom iz Bogote doputovala istog popodneva, samo par sati prije stajanja u ovoj Skoro Pa Aziji. Circasia je inačica toponima Čerkezija, povijesne regije na sjevernom Kavkazu, koji susrećemo u nazivu jedne od ruskih republika, a čiju sam kolumbijsku verziju ja raščlanila na „circa“ i „Asia“.
Otud „otprilike Azija“, odnosno moja adaptacija naziva mjesta, nadahnuta prirodnim ljepotama ove regije koje su me već za vrijeme 40-minutne vožnje prema Salentu i mom hotelu podsjetile na moju omiljenu jugoistočnu i istočnu Aziju, u koju je još uvijek nemoguće ili prilično komplicirano otputovati. Razlog je svima poznat. U Europi je bio glavna tema sve donedavno, odnosno do najnovijih ratnih užasa na istom kontinentu, koje ja, nažalost, ne mogu okončati, ali vam kao kratkoročni protuotrov mogu ponuditi mogućnost posrednog uživanja u ljepotama svijeta i slobodi koje sam vidjela i iskusila u Kolumbiji, i ovaj put, naravno, kao solo putnica.
O željama
Bilo je u tom déjà vuu dosta toga, malo Laosa, komadić južne Kine, nešto više Vijetnama, točnije Sape, kamo sam se u mislima vratila dok se autobus penjao uskom cestom prema Salentu, koji je smješten na prosječnoj nadmorskoj visini od oko 2.000 metara, u srcu Osi kave, područja poznatijeg kao Eje Cafetero, ispod vrhova najvišega, središnjega planinskog lanca kolumbijskih Anda. U taj magični realizam, kako bi to, možda, nazvao Gabriel Garcia Marquez, još sam dublje uronila dok sam se prijavljivala u hotel, konkretnije u trenutku kad me je recepcionar upitao jesam li iz Japana.
„Oh, I wish…“ ili, u prijevodu, „Da barem jesam“ bio je moj ekspresni odgovor, dok su mi se u glavi, uz sve doživljaje koje sam imala u Zemlji Izlazećeg Sunca, izmjenjivale slike japanske putovnice, već niz godina najjače u svijetu. Ona, za razliku od hrvatske, otvara jako puno „vrata“, što znači da njezini vlasnici bez vize mogu ući u gotovo sve zemlje na našem planetu.
Kako je to pitanje uopće palo na pamet recepcionaru, pitaju se neki od vas. Pitam se i ja budući da pojašnjenje nisam tražila zbog siline kojom me pitanje lansiralo do planine Fuji i spomenutoga magičnog realizma… Nije to bio prvi put da sam promatrala kako netko neobično dugo premeće u rukama moj pašaport prije postavljanja pitanja o zemlji u kojoj je dokument izdan.
Slično sam doživjela i sedam mjeseci prije, na aerodromu u Mexico Cityju, kada je gospodina zaduženog za kontrolu putovnica vjerojatno zbunio hrvatski, jezik kojim je, kao što znate, na naslovnoj stranici ispisan naziv zemlje i zajednice čiji je ona dio, odnosno Europske unije, ali i boja, koja je u slučaju ostalih zemalja EU-a neka od nijansi crvene. A pojedine su japanske putovnice plave. Iako to nije ona ista plava hrvatskih pasoša.
Jedna slika…
„Jao, kako divno, možda bih mogla ostati ovdje“, rekla sam naglas, pred recepcionarom, po ulasku u rezerviranu sobu, čim sam shvatila uz kakav ću se pogled iduća tri jutra buditi, ali i doručkovati. Donekle sličnoj ljepoti imala sam prilike diviti se iz samo još jedne sobe u kojoj sam spavala na svojim putovanjima, i to u kineskom Yangshuou.
Toliko me taj krajolik bio opčinio da sam gotovo zaboravila na nepopravljivu štetu na kuferu koju imam zahvaliti aviokompaniji s kojom sam letjela iz Bogote i zbog koje sam dio vremena u Salentu morala potrošiti i na prijavljivanje oštećenja. Na trenutke sam čak pomislila da je za vrijeme kratkog leta nešto pošlo po zlu te da uništen kufer nije jedina posljedica, odnosno da sam ja sama završila u nekim neplaniranim prostranstvima…
Naravno da je privilegija solo uživanja u tom pogledu u bilo koje doba jutra, popodneva i večeri došla uz nešto veću cijenu u odnosu na smještaj u drugim kolumbijskim gradovima u kojima sam boravila istom prilikom, u studenom 2021.: tri noćenja s doručkom u Salentu platila sam oko 180 eura. Za one koji ne odsjednu u istom hotelu tu je vidikovac do kojeg se dolazi vrlo strmim ulicama Salenta te gdje iste ljepote možete upijati dijeleći malu površinu s jako puno ljudi.
Vikendom i više. A to što sam vidjela prilično mi je teško opisati riječima. Srećom, u regiji Quindío napravila sam dovoljno fotografija, od kojih ću neke i priložiti napisanom, pa i sami možete vidjeti o čemu ovdje govorim. Ujedno ćete shvatiti zašto ni nema smisla da fotografirano kvarim opisivanjem.
Nakon Edena
Prirodne ljepote ovog dijela Kolumbije poslužile su kao nadahnuće u odabiru mjesta radnje za crtić „Encanto – naš čarobni svijet“, koji govori o jednoj obitelji i njezinoj čarobnoj kući skrivenoj u planinskim predjelima ove južnoameričke zemlje. Priča je u kina u Hrvatskoj stigla krajem studenog 2021. Tad sam se otprilike i ja vratila sa svog putovanja, jedinog puta u nešto dalje krajeve koji će i moj suputnik, fotoaparat Niko ko on, pamtiti kao godišnji odmor budući da je, po povratku u mjesto kupnje, u sebi imao tek 400-tinjak fotografija. Inače ih ima nekoliko tisuća.
Prisilni odmor ima zahvaliti (oružanim) pljačkama s ciljem oduzimanja mobitela i drugih „vrijednosti“ koje opljačkani ima u trenutku napada razbojnika. Najviše ih se bilježi u glavnome gradu Kolumbije, gdje je moj aparat svjetlo dana vidio tek na brdu koje se zove Monserrate. Ostalo vrijeme obilaska Bogote proveo je skriven u mojem ruksaku, što je i po procjeni Mercedes, vodičkinje koja me jednog popodneva vodila po Cartageni (gdje sam aparat ipak dovoljno koristila), bilo „jako dobro osiguranje od krađa“.
Nakon nekoliko dana Bogote, u Salentu i okolici napokon sam mogla malo odahnuti i zaboraviti na savjet „no dar papaya“, kojim se Kolumbijce i posjetitelje ove zemlje upozorava da se ne razmeću predmetima koji su vrijedni ili tako izgledaju kako ne bi bili napadnuti i opljačkani. „Salento je puno manji i sigurniji, ali svejedno budi na oprezu“, rečeno mi je ubrzo nakon slijetanja ravno u… El Eden.
Tako se zove aerodrom u Armeniji, a podatak o sigurnosti u Salentu sa mnom je podijelio zaštitar iste zračne luke koji mi je pomogao s prijavljivanjem štete na kuferu, nakon čega me otpratio do stajališta autobusa koji vozi od El Edena do autobusnog kolodvora u Armeniji. Ja sam se u Salentu i okolici na trenutke toliko opustila da sam u dolini Cocora dvije djevojke čak zamolila da me fotografiraju mojim mobitelom, i to „pravim“ mobitelom, ne rezervnim (manje kvalitetnim) koji sam bila spremna žrtvovati u slučaju krađe.
Kokoro, koka i poporo
Dolina Cocora, Valle de Cocora, samo je jedan od razloga velike popularnosti Salenta kao turističkog odredišta i među Kolumbijcima. Ovaj grad, koji od druge polovice 19. stoljeća nosi ime „pete“ Apeninskoga poluotoka i koji se, shvatili ste već, nalazi u regiji s cijelim morem europskih i za ove krajeve Južne Amerike egzotičnijih toponima, jedno je od polazišta za navedenu dolinu, kolijevku voštanih palmi, nacionalnog drveta Kolumbije, koja je poznata kao zemlja s najvećom biološkom raznolikošću nakon Brazila.
Slika doline krasi novčanicu od 100.000 pezosa, što je, usput rečeno, početkom ožujka 2022. bilo oko 23,5 eura. Prema nekim kolumbijskim izvorima, voštana palma, Ceroxylon quindiuense, samo je jedna od čak 289 vrsti palmi u Kolumbiji, među kojima su 47 endemske. Njezina se stabljika može koristiti za izradu svijeća, naraste i do 70 metara visine te živi do 200 godina. To je ujedno najviša palma na svijetu, za koju je u svom vodiču s kojim sam posjetila Kolumbiju Anna Maspero napisala da raste na temperaturi od 12 do 20 stupnjeva te na 1.800 do 3.500 metara nadmorske visine.
Krošnje visokih palmi gube se u oblacima, što je i logično budući da se ovdje nalazi i takozvana oblačna šuma. A tamo negdje, među oblake, dospjela je i moja glava, još i prije posjeta Cocori. Odnosno nakon što sam shvatila što me zapravo dovelo u Kolumbiju, osim činjenice da mi za put nisu trebali negativni testovi na virus i osim želje da se iz Europe maknem u dio svijeta koji je dovoljno različit od moje sredine, a da istovremeno prima turiste s hrvatskom putovnicom. Dovela me upravo ova dolina i njezino ime, koje neodoljivo podsjeća na japanski pojam „kokoro“, što se prevodi kao „srce“, „um“, ali i „duša“, odnosno kao spoj svega toga.
Mjesto je, kažu, nazvano po princezi pretkolumbovske civilizacije Quimbaya, a znači „zvijezda vode“, koje ovdje, zahvaljujući čestim kišama, ne nedostaje. Pripadnici te kulture živjeli su u ovom dijelu Kolumbije, u plodnim dolinama Ejea Cafetera, gotovo dva tisućljeća prije nego je došlo do španjolske invazije. Opet ću se poslužiti podacima koje je u svom vodiču navela Anna Maspero i napisati da je Jorge Robledo, jedan od poručnika Sebastiána de Belalcázara, bio taj koji je podčinio narode te kulture, nakon što su ga ovi primili kao što danas Kolumbijci ugošćuju turiste – srdačno, uz gotovo nezaobilazni „sí, señor(a)“ ili, u obraćanju ženama, „mi reina/amor/vida“ (moja kraljice/ljubavi/živote moj).
Oteo im je blago i ugušio u krvi sve pobune. Uslijedile su epidemije koje su u nekoliko desetljeća izazvale nove, nenadoknadive gubitke ostatku pučanstvu. I Quimbayanci, kao i ostale starosjedilačke kulture, vjerovali su da se šamani mogu pretvoriti u ptice ili u neke životinje iz porodice mačaka te da mogu letjeti, lutati šumom neopaženi i savršeno vidjeti u potpunom mraku. Zato bi se za svoje ceremonije vračevi i običavali prerušiti u ljude šišmiše ili ljude jaguare.
Zanimljivi su i predmeti od keramike koje su Quimbayanci ostavili u nasljeđe te koje se svrstava među najljepša takva ostvarenja u Kolumbiji. Maspero u svom vodiču naglašava atraktivnost posuda za vapno u prahu koje se koristilo za konzumaciju listova koke u različite svrhe. Najpoznatiji je takav predmet, odnosno poporo, ovog naroda onaj koji je 1939. kupljen za Muzej zlata u Bogoti, čime je, kaže Maspero, započelo sastavljanje kolekcije koja se danas može razgledati u spomenutoj ustanovi.
Dulce de leche in fundo
Čaj od koke, kojime sam se u Bogoti pokušala riješiti glavobolje uzrokovane dolaskom na preveliku nadmorsku visinu (2.640 metara), i uspjela, u dolini Cocora nisam pila. Po završetku ne osobito dugog pješačenja kroz Cocoru, duž kraće od nekoliko mogućih staza, odlučila sam se prepustiti čarima kolumbijske kave, arabike, u nadi da će mi okusni pupoljci nakratko zaboraviti robuste koje sam okusila u Vijetnamu i u Laosu. Nadu sam, usput rečeno, platila čak 8.000 pezosa ili oko dva eura, što znači da je kava bila skuplja od ulaznice za park, koju sam platila 5.000 pezosa.
Spomenuta je esperanza živjela kratko, iako je kava iz Cocore bila ukusnija od nekih drugih koje sam ispila u Kolumbiji. Usprkos suviše slatkom dodatku: odabrala sam, naime, kavu s arequipe ili, kako se još naziva, u nekim drugim dijelovima Latinske Amerike i drugdje, dulce de leche, cajeta ili manjar blanco. Radi se o svojevrsnom namazu od kondenziranog mlijeka, za koji, zahvaljujući svojim pohodima na kolumbijske kafiće s ciljem da nepce zasladim savršenom kavom, znam da se koristi i kao krema za kolače.
Ja sam zapravo mislila da naručujem kavu s kolumbijskim aguardienteom, žesticom od anisa koju sam još prije polaska bila uvrstila na svoj popis jela i pića koja moram isprobati u Kolumbiji – što da vam kažem, hedonizam mi je, skupa s optimizmom, na putovanjima, i uoči njih, prilično „glasan“, bit će zbog adrenalina, pa se dogode i takve odluke. Tek kad mi je kava poslužena shvatila sam da sam naručila drugačiju vrstu opasnosti za organizam.
Čašicu aguardientea sam narednih dana ispila u jednom kafiću u Salentu, nedaleko od središnjeg trga, Plaza de Armas, koji je mnogima polazišna točka i za Cocoru. Na istoj se Plazi nalazi stanica glavnih „faca“ među prijevoznim sredstvima ovih krajeva – džipova Willys. U Kolumbiju su uvezeni za vojne potrebe 50-ih godina prošlog stoljeća, kada ih je kupilo tadašnje Ministarstvo obrane te zemlje. Nakon toga su završili u Zoni cafeteri, kojoj su bili potrebni za prijevoz robe te gdje je, zahvaljujući njihovoj prisutnosti, nastala nova mjerna jedinica, „el yipao“. Pa se tako govori o yipao de gente ili o yipao de café.
Jedan je primjerak u vrijeme mog posjeta Cocori bio izložen u toj dolini, uz napomenu da su ta vozila „el putas de Salento“, čime se, možda, željelo naglasiti činjenicu da se tim džipovima u ovom dijelu Kolumbije prevozi jako puno toga, od ljudi do kave i banana plantana (koje sam u Kolumbiji jela gotovo svakodnevno), ili pak to da su savršeno prijevozno sredstvo u ruralnim krajevima.
Put Palestine
Oni najšareniji i najljepši koriste se za prijevoz turista, i to u različitim smjerovima, pa i do niza plantaža kave u okolici Salenta poznatih kao „fincas“. Ovo prvo napisala je Maspero, a drugi dio rečenice je i moje iskustvo: osim vožnje do Cocore i natrag, takvim sam se džipom vratila u Salento nakon posjeta farmi „Las Acacias“.
Troškove prijevoza podijelila sam tom prilikom s trima Izraelkama koje nisu imale srca odbiti me kad sam ih par sati prije, na stazi prema „fincama“, upitala mogu li im se pridružiti na putu prema farmama, odnosno u šetnji prema dijelu općine Salento koji se zove Vereda Palestina, duž „ceste kave“ koja nosi ime iste zemlje. Što je još jedan dokaz da život (solo putnice) piše najnevjerojatnije priče. Odlučila sam im se obratiti 15-ak minuta nakon što sam iza sebe čula njihovo prvo hihotanje, i to zato što mi se učinilo da sam kao solo šetačica ipak privukla malo previše pažnje nekolicine vozača i biciklista na koje sam naišla putem.
„Baš sam luda, pa ja sam u Kolumbiji. Ovo nije bilo baš pametno“, tako je, u prijevodu s labinjonskog, u jednom trenutku progovorio glasić u mojoj glavi donijevši sa sobom cijeli val sumnji u riječi djelatnika turističkoga informativnog centra na Plazi de Armas koji mi je prije nego što sam se uputila prema željenoj destinaciji kazao kako je i za solo putnice savršeno sigurno hodati do oko pet kilometara udaljenih plantaža kave. „A možete i džipom, za 30.000 pezosa“, rekao mi je. No bila je nedjelja, mjenjačnice zatvorene, na raspolaganju samo bankomati, meni gotovo uvijek sumnjivi, pa na 60.000 pezosa gotovine, za polazak i povratak, nisam mogla računati. Srećom po mene, volim hodati: najbolji je to način da upoznate neko novo mjesto.
Početni plan bio mi je posjetiti jednu od većih „finci“ u istim krajevima, no moje su slučajne suputnice bile tako dobro (i sigurno) društvo da sam prigrlila njihov odabir konačnog odredišta. I naravno da nisam pogriješila. Posjet ovoj maloj farmi počeo je ispijanjem kave koja se ovdje uzgaja, a nastavio se vođenom turom, koja je koštala 20.000 pezosa. Prvi savjet vodiča, za kojeg više ne znam je li ujedno i član obitelji u čijem je vlasništvu „Las acacias“, bio je da nanesemo na sebe dovoljno repelenta zbog mnogobrojnih, krvi gladnih komaraca. Ja sam sve potrepštine te vrste bila ostavila u oko 10.000 kilometara udaljenoj Istri, a spasile su me i opet prije spomenute djevojke.