Što se dogodi kad zbog prevelike ljubavi prema istoku odete previše istočno? Sudeći prema mojem iskustvu, sletite u Meksiko. Točnije, najprije u Mexico City, a potom, putovima asteroida koji je pao na Zemlju prije 66 milijuna godina, i na Yucatan. Dobro, priznajem, malo sam iskrivila istinu i prilagodila željama srca svog putanju kojom sam se iz Europe kretala u smjeru zemlje Maja i Azteka, ali zbog ljubavi se, koliko sam shvatila, rade i gore stvari. Potpuna istina je da sam jednog travanjskog ponedjeljka iz Zagreba letom tek malo išla istočno, samo do Istanbula, gdje sam presjedala. U ranim jutarnjim satima idućeg dana opet sam bila iznad Hrvatske te mahala Istri, a nakon još otprilike dvanaest sati leta dospjela sam i u glavni grad Meksika.
Put u (ne)poznato
Let iz Istanbula do konačnog odredišta bio mi je najduži let bez presjedanja u životu, oko dva sata duži od onog iz Dohe do Tokija, iako sam do glavnoga grada Japana ukupno letjela oko 18 sati ili oko dva sata više nego do Mexico Cityja. Budući da sam svoj prvi let za vrijeme još uvijek aktualne pandemije imala oko šest mjeseci prije, i to s istom aviokompanijom, znala sam što me otprilike čeka na aerodromima i u avionima.
Maske za usta i nos su i pola godine poslije bile obavezne u zračnim lukama i za vrijeme letova. I sada su, uoči majanske Nove godine, 26. srpnja. Turkish Airlines je i ovaj put sve svoje putnike opskrbio istom vrstom pokrivala za lice, koja vam, zajedno s ostalim pandemijskim potrepštinama, kao što su vlažne maramice i gel za dezinfekciju ruku, na početku puta podijele domaćice i domaćini leta.
Bio je to, dakle, put u nepoznato pod više-manje poznatim okolnostima. Odluci da otputujem tamo pridonijela je i bubica koju mi je na Kubi 2015. godine jedna Litvanka ubacila u uho rekavši mi da će mi se i Meksiko i njegove piramide svidjeti s obzirom na to da sam toliko zavoljela Kambodžu, odnosno hramove u Angkoru, koji su nju podsjetili na meksičke atrakcije. Iako me i najmanja poveznica s mojim omiljenim dijelom Azije uvijek obraduje, čak i kad je prilično nategnuta, Meksiko sam ipak najvećim dijelom izabrala zato što je to (i) proteklog proljeća bila jedna od najmanje zahtjevnih zemalja što se uvjeta posjeta tiče.
Jedini je uvjet (i novina koju imamo zahvaliti trenutačnoj situaciji) bio da putnici na međunarodnim letovima od i do Meksika te na onima unutar zemlje moraju ispuniti upitnik s pojedinostima o putu i eventualnim kontaktima s osobama oboljelima od Covida-19 ostvarenima u posljednja dva tjedna. U istom se formularu putnici moraju izjasniti o tome imaju li ili ne simptome koji se povezuju s istom bolešću. Naposljetku se dobiva kôd QR putem kojeg se procjenjuje koliko su isti putnici opasni za okolinu.
Let s istoka na jug
No moram reći da provjera na aerodromima nije bilo. Ili ih barem ja nisam primijetila. Ili je možda spomenuti kôd dovoljan da se svakog putnika „upiše“ u sustav i provjeri na taj, virtualni, način. Kako god, ono što je u ovoj pandemijskoj noćnoj mori važno, pogotovo ljubiteljima putovanja i mrziteljima ograničenja slobode kretanja, jest činjenica da (početkom travnja) za ulazak u Meksiko iz Hrvatske i mnogih drugih zemalja nije (bio) potreban negativan test na koronu, a ni karantena po dolasku.
S obzirom na to da sam jedino presjedanje imala u zemlji koja od putnika u tranzitu nije tražila negativan test, ali i s aviokompanijom koja je iz te iste zemlje, nisam se morala uopće testirati. I sve je prošlo bez poteškoća, tek uz malo više bojazni da će let biti otkazan ili odgođen zbog situacije s virusom. Na put sam tako i ovaj put krenula sa svojim uobičajenim suputnicima, među kojima je, osim fotoaparata koji sam, poznato je, nazvala Niko ko on, i moto „Za natrag ću lako, glavno da dođem (što prije) na odredište“.
Od „papira“ koje sam za službenike na aerodromu pri ulasku u zemlju trebala imati jest dokaz o rezervaciji smještaja: imena hotela i gradove bila sam navela i na imigracijskom kartonu, no potreban je i papir s dokazom da imate te rezervacije, što, u slučaju posjeta u turističke svrhe, može biti, primjerice, i obična potvrda koju se mailom dobije nakon rezervacije preko internetskih servisa i stranica za bukiranje smještaja. Uz to, morala sam navesti i iznose u gotovini i na karticama koje sam imala sa sobom, dok mi potvrda o tome da sam zaposlena, koja je pod must-have dokumentima (bila) navedena na stranicama hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i koju sam bila prevela i na španjolski (uz pomoć dokumenata dostupnih na internetu), nije trebala.
Ni u povratku nije bilo nikakvih problema, virusu usprkos. Jedina što bih od čitavog putovanja kao negativno izdvojila, osim svog PCR testa u Istanbulu koji sam obavila oko 20 sati prije leta za Zagreb, jest snijeg koji je u Istri i nekim drugim dijelovima Hrvatske pao isti dan kad sam, prvi put nakon brojnih pohoda na Aziju u proteklih šest godina, nogom stupila na američki teritorij, točnije na jug sjevernoameričkog kontinenta.
„Kako to da si otišla tamo, obožavateljice istoka i Azije FantAzije?“, čudio se Svemir u mojoj mašti i, posumnjavši da je možda izgubio moći, uputio Hrvatskoj snijeg, da bi se tek puno kasnije sjetio kako mi je šest mjeseci prije u Kapadokiji, kao najavu buduće daleke destinacije, na popis ljudi koje sam srela „uvrstio“ i dvoje prodavača iz… Meksika.
Manje pozitivno je i to što je mom boravku u toj zemlji previše brzo došao kraj. Dva tjedna u ovom dijelu svijeta nisu dovoljna ni da zapamtite sva imena kralja promaknutog u poznato božanstvo koje su Azteci nazivali Quetzalcoatl, a Maje s Yucatana Kukulkán, kamoli da vidite, iskusite i naučite nešto više od najosnovnijih osnova. Iako bi i ono malo što sam uspjela dodati u svoju „putničku prtljagu“ moglo biti dovoljno za jednu knjigu. Pa vam, eto, u ostatku teksta nudim retke koji bi se mogli naći u istoj publikaciji.
Nakon pilota… pelota
„Sve ovo što govorim uzimajte s rezervom. To su pretpostavke temeljene na dosadašnjim istraživanjima, no ne možemo sa sigurnošću reći da je to bilo baš tako“. Ponavljao je to vodič s kojim sam, u okviru jedne grupne ture na Yucatanu, obišla poznati arheološki lokalitet Chichén Itzá, dok smo razgledavali igralište za igre loptom koje su bile popularne i vrlo važne u vrijeme dok je ovo još bilo središte grada s desetinama tisuća stanovnika.
Igralište je poznato kao Gran Juego de Pelota („pelota“ je „lopta“), najveće je te vrste u Meksiku i Mezoamerici te nudi elemente na temelju kojih je arheolozima i drugim stručnjacima bilo moguće izvući neke zaključke o životu što se vodio na ovom mjestu, koje je već godinama na UNESCO-vu popisu svjetske baštine, smatra se novim svjetskim čudom te čije bi ime u prijevodu na hrvatski, s majanskog koji se govori na Yucatanu, bilo otprilike „na zdencu naroda Itzá“. Vidjet ćete na ovom mjestu, primjerice, prstenaste otvore na bočnim zidovima, na visini od devet metara od tla, za koje se smatra ili se neko vrijeme smatralo da su služili kao koševi ili golovi za loptu kojom se ovdje igralo.
„Pretpostavka da je cilj igre bio ubaciti loptu kroz te otvore zapravo je povezana s time kako se igra loptom obično doživljava na Zapadu“, rekao je isti vodič i izazvao kod potpisnice ovih redaka nemalo oduševljenje, slično onom koje se javilo nakon što sam pročitala rad na temu sličnosti između majanskih i pojedinih azijskih jezika te između kineskog zmaja i Kukulkána. „Pa ja sam možda stvarno na svoj istok opet otputovala“, pomislih.
O pojedinostima igre pisale su i novine The Yucatan Times, i to pozivajući se na zapise fratra dominikanca Diega Durána iz 16. stoljeća. Durán je tako, nakon razgovora sa stotinama starješina autohtonog stanovništva o igri, njezinoj svrsi i pravilima, zapisao kako se znalo dogoditi da lopta bude ubačena kroz otvor na bočnim zidovima i da je igrač koji bi to učinio bio proglašen pobjednikom, no to autor zapisa nije specificirao kao cilj igranja, budući da „većina majanskih igrališta nemaju ovakve prstenaste otvore“.
Durán je još zapisao kako su momčadi bile sastavljene od dva do četiri igrača, koji su se dobacivali loptom služeći se kukovima, bedrima i nadlakticama, dok je igranje nogom i rukama bilo zabranjeno. Lopta je, prenio je Durán, bila toliko tvrda i teška da je mogla nanijeti ozbiljne ozljede, pa čak i usmrtiti igrača, ako mu je pala na glavu ili udarila ga u trbuh. Žrtvovanje ljudi, o čemu govore pojedini reljefi kojima su ukrašeni zidovi na istom igralištu, nije bilo sastavni dio igre, odnosno nisu bivali ubijeni ni kapetan gubitničke momčadi ni onaj pobjedničke, već su pogubljeni (i dalje citiram navedene novine i Durána) vjerojatno bili zatvorenici kojima je život oduzet u okviru „popratnih događaja“.
Preko piramida do zvijezda
Starijih pisanih izvora o igri nema jer ih je 1562. uništio fratar Diego de Landa Calderon spalivši te i druge dokumente na majanskom, čime si je, kažu pojedini kršćani, osigurao mjesto u paklu. Što se novijih izvora tiče, Lonely Planet u svom vodiču za Meksiko iz 2018. piše kako ima dokaza da se igra mijenjala te da je moguće da je kapetan gubitničke momčadi, možda zajedno s drugim igračima iz iste ekipe, žrtvovan u vrijeme Tolteka, za koje se vjeruje da su krajem 10. stoljeća zauzeli ovaj dio današnjeg Meksika.
Neki drugi izvori kažu da su igre bile obredi posvećeni Suncu, a da je zadatak igrača bio taj da ne dopuste da lopta, koja je predstavljala tu zvijezdu, padne na tlo. Žrtvovan bi, prema istim tumačenjima, bio onaj igrač kojemu se to dogodilo. Sunce je Majama, vrsnim astronomima, bilo od velike važnosti.
Dokaz tome je i El Castillo, središnja piramida lokacije Chichén Itzá, čije je sjeverno stepenište, s dvjema zmijskim glavama isklesanima u kamenu na samom dnu, razlog zašto ovaj spomenik na dan proljetne i jesenske ravnodnevnice posjećuje još i veći broj turista nego inače. Naime, tih dana, u popodnevnim satima, s jedne strane sjevernog stepeništa svjetlost i sjena stvore trokutiće koji, spojeni, izgledaju kao zmija.
Što se tiče samoga El Castilla, smatra se da je piramida golem kalendar Maja u kamenu. Svaku od devet razina građevine na dva dijela dijeli stepenište te se time dobiva 18 terasa koje predstavljaju majanski solarni kalendar, Haab, s 18 mjeseci od po 20 dana te s dodatnih pet dana koji su poznati kao Wayeb ili Uayeb (da, zvuči kao ta riječ na koju ste pomislili, ali zagradu sam otvorila kako bih napomenula da su Maje imale i kalendar Tzolkin, obredni, sveti kalendar, prema kojem je godina imala 260 dana, odnosno 20 razdoblja od po 13 dana).
Svako od četiri stepeništa ove piramide ima 91 stepenicu, koje, kaže Lonely Planet, zajedno s građevinom na samom vrhu daju ukupan broj od 365. Duž svakog od četiri pročelja piramide nalaze se 52 ploče, koje predstavljaju podsjetnik na Kalendarski krug (obilazak) od 52 godine. Drevne Maje su, dakle, u pogledu matematike i zvijezda bile pravi genijalci. Nasljeđe koje su ostavile svojim potomcima bilo je daleko bogatije u odnosu na ono kojim su se, u vrijeme kolonizacije ovoga dijela svijeta, mogli pohvaliti konkvistadori, koji su u osvajanje i ubijanje domorodačkog stanovništva krenuli željni srebra, zlata, novih teritorija i moći.
U početku bijaše… asteroid
„Zamislite kako nam je bilo kad su nam rekli da nijedno od naših božanstava ne postoji“, rečenica je kojom je moj vodič sažeo proces nametanja kršćanstva Majama, ali i drugim narodima u današnjem Meksiku. Maje s Yucatana štovale su više od 160 božanstava za koja su imali ime. Isti je vodič, koji se već na početku izleta pohvalio da je potomak Maja, da mu je majanski s Yucatana materinski jezik te da je španjolski naučio u školi, objasnio i kako je nastalo današnje ime poluotoka na kojem se nalazi Chichén Itzá te koji su Španjolci osvojili oko 20 godina poslije zauzimanja današnjeg Mexico Cityja.
„Kad su konkvistadori došli ovamo, upitali su domaće stanovništvo kako se zove ova zemlja. Maje su im na svom jeziku ponavljale da ih ne razumiju, što zvuči otprilike kao 'jukatan'“, rekao je. Na istom sam izletu naučila neke zanimljivosti povezane s glasom „x“, koji se u majanskom, unutar ili na kraju riječi, izgovara kao mekano „š“, odnosno ono što je u crnogorskom ś, ili, ako je na početku riječi, „iš“ (sa suglasnikom iste mekoće). Isti se glas koristi kao prefiks koji označava da slijedi riječ ženskog roda. Prema mom vodiču, potomci drevnih Maja ga danas često koriste i ispred ženskih imena kao što je Carmen.
Jednim takvim „x“ započinje i ime cenotea koji sam posjetila s istim vodičem, i to prije obilaska lokacije Chichén Itzá, ispod čije se piramide El Castillo nalazi jedan od cenotesa na Yucatanu. Za razliku od potonjeg, koji je skriven od očiju javnosti, Xcajum je jedan od oko 200 cenotesa na Yucatanu koji su iskorišteni u turističke svrhe, za plivanje, a oni dublji i veći i za ronjenje. Ovo „mjesto zvukova“, što bi bilo ime Xcajuma kad mu se naziv prevede s majanskog, jedno je od 6.000-7.000 tih geoloških fenomena, vrtača, bunara, poplavljenih špilja na Yucatanu, koji su ispunjeni uglavnom pitkom vodom iz podzemlja i kišnicom (ima, kažu, i onih sa slanom vodom, no ja takve nisam posjetila).
„Prije 66 milijuna u Yucatan je udario asteroid koji je izbrisao s lica zemlje sve dinosaure, što je, na ovom poluotoku, u narednom razdoblju kao posljedicu imalo i stvaranje mreže cenotesa“. Tako je započela priča o ovim fenomenima iz doba pleistocena, s nevjerojatno čistom vodom, koju nam je vodič ispričao u okviru obilaska Xcajuma. Najveći je to cenote koji sam posjetila za vrijeme svoga sedmodnevnog boravka na Yucatanu, i jedan od onih kojima se svod, uslijed djelovanja vode, u potpunosti urušio, što znači da spada u kategoriju starijih cenotesa.