Svi putevi u Baku, glavni grad Azerbajdžana, vode preko Istanbula. Između ova dva grada avionske su veze česte, ima nekoliko letova dnevno, što ne čudi s obzirom da su Turci i Azeri vrlo blizak narod s vrlo sličnim jezikom i kulturom. „Dva dijalekta istog jezika“, odgovorila je naša vodičkinja iz Bakua, kada smo je pitali koliko su slični turski i azerski jezik.
Do Istanbula avioni pak lete iz svih gradova u regiji, a mi smo konkretno odabrali kombinaciju Budimpešta – transfer u Istanbulu – Baku s Turkish Airlinesom. Oba leta traju oko dva sata, i kada tome dodate čekanje u Istanbulu i put automobilom do Budimpešte, računajte si jedan dan za put u jednom pravcu. Kod planiranja vremena trebate uzeti u obzir da je Azerbajdžan od nas udaljen dvije vremenske zone.
Neprijateljstvo s Armencima
Azerbajdžan je jedna od 15 nekadašnjih sovjetskih republika. Još prije osamostaljenja zaratili su sa susjednom Armenijom zbog autonomne pokrajine Nagorni Karabah, koja formalno pripada Azerbajdžanu ali je većinski naseljena Armencima. Nakon nekoliko godina rata, 1994. godine potpisano je primirje kojim je de facto zacementirana okupacija dijela azerbajdžanskog teritorija. Pokrajina službeno i dalje pripada Azerbajdžanu ali u praksi to je armenski teritorij naseljen Armenicima. Azeri s tog područja su potjerani i uglavnom su se naselili u glavnom gradu, pa danas zapravo nitko ne zna koliko Baku ima stanovnika, a procjene se kreću od službenih dva do neslužbenih tri milijuna.
Ovaj dio s Nagorni Karabahom jako je bitan za sve koji misle putovati u Azerbajdžan jer kod ispunjavanja upitnika za vizu jedno od pitanja glasi jeste li putovali i mislite li putovati u tu odmetnutu pokrajinu. Inače, vize se mogu dobite i online, a cijena je nekih 20-ak USD.
Od 1993. godine na čelu Azerbajdžana je dinastija Alijev. Najprije je vladao Hajdar, a od njegove smrti 2003. godine njegov sin Ilham. Stoga se nemojte iznenaditi kada vidite da se u glavnom gradu svaka druga ulica i svaka druga građevina zove po nekom Alijevu, bilo ocu, majci, tetki, sestri, stricu...
No, Azerbajdžan formalno nije diktatura, imaju političke stranke, parlament i izbore, ali narodu je očito dobro s Alijevima, koji svoju moć i utjecaj crpe na ogromnom naftnom bogatstvu ove zemlje. Azerbajdžan je bila jedna od prvih zemalja u svijetu u kojoj je započela eksploatacija nafte. Zbog njihove nafte Hitler je umjesto prema Moskvi, krenuo prema jugu, pa na tom putu zapeo u Staljingradu.
Utrka Formule 1
Zbog velikog naftnog bogatstva vlasti u Bakuu, po uzoru na Dubai, Abu Dabi i Katar, grade velebne građevine, organiziraju utrku Formule 1 i druga velika sportska natjecanja. Baku će biti jedan od domaćina idućeg Europskog prvenstva u nogometu, a 2012. godine ovdje je održan i Eurosong.
Za utrku Formule 1 nije izgrađena posebna pista, već se ona održava ulicama grada, odnosno po dva najveća bulevara. Prve dvije godine montažne tribine i boksevi za bolide bi se razmontiravali nakon utre, a nakon toga ih više ne miču pa se montažne tribine sada stalno nalaze uz glavni bulevar kao podsjetnik da se ovdje jednom godišnje održava utrka Formule 1.
Inače, veliki i široki bulevari jedna su od karakteristika Bakua, što je ostavština Sovjetskog Saveza. Ruska ostavština još su prezimena i fonetsko pisanje stranih naziva, imena i prezimena. Naime, kao i kod drugih kaspijskih i azijskih naroda koji su dugo bili pod ruskom okupacijom, sva prezimena imaju ruski sufiks 'ov', najčešće s korijenom nekog muslimanskog imena (Alijev, Mehmetov, Hasanov…). To je zbog toga što do dolaska Rusa Azeri nisu imali nikakva prezimena, pa su s opismenjavanjem dobili prezimena s ruskim prizvukom. Rusi su im također nametnuli ćirilićno pismo, kojeg su odbacili kada su 1991. izborili nezavisnost. No, i dalje im je ostala praksa da strana imena pišu fonetski pa tako na plakatu za film možete pročitati da glavne uloge tumače Dueyn Conson i Ceyson Stetem, što su zapravo Dwayne Johnson i Jason Statham.
Osim po prezimenima Azeri se od Turaka razlikuju i po vjeri. Osobno sam se iznenadio kada sam saznao da su većina šijiti poput Iranaca, za razliku od Turaka i Saudijaca koji su suniti.
Dio zemlje oko glavnog grada, gdje se i nalaze glavna nalazišta nafte i plina, uglavnom je pustinjski, a sjevernije prema Kavkazu su zelenije površine, ali tamo nažalost nismo išli. Ali smo si organizirali jednodnevni izlet s vodičkinjom i obišli neke znamenitosti izvan Bakua. Nažalost nismo vidjeli i poznate vulkane s toplom vodom poput gejzira jer je dan ranije padala kiša pa je zbog blata bio nemoguć pristup.
Staljinov bijeg iz zatvora
Ali smo posjetili Gobustan, nekadašnji kamenolom u kojem su 1930. godine pronađeni prahistorijski crteži po zidovima. Nalazište je od 2006. godine pod Unescovom zaštitom.
Gobustan se nalazi na brdu s kojeg se pak vidi najpoznatiji azerbajdžanski zatvor i to je jedina lokacija s koje se on može vidjeti. Malo je ukopan u zemlju pa ga je nemoguće vidjeti s iste razine. Prema riječima naše vodičkinje, to je bio svojevrsni Alcatraz Carske Rusije i Sovjetskog Saveza. U preko 200 godina njegove povijesti, iz tog je zatvora uspjela pobjeći samo jedna osoba – Josif Visarionović Džugašvili, poznatiji kao Staljin.
Turistima je zanimljiv i Hram vatre, koji su izgradili indijski budisti na putu prema Europi, te planina s vječnom vatrom, plamenom koji godinama gori bez prestanka, što meni osobno i nije nešto posebno s obzirom da planina leži na zalihama plina.
Posjetili smo i jednu šijitsku džamiju. Svi smo naravno bili u kratkim hlačama pa smo na ulazu morali obući dugačke hlače koje su nam tamo dali. Pomisao da je prije mene stotine i tisuće muškaraca na sebe navuklo te iste hlače, nije mi baš bila ugodna.
Čitavu tu turističku turu platili smo 30 eura po osobi (bilo nas je šest u kombiju), a na ručak (koji smo posebno platili) su nas odveli u neku seosku gostionicu s lokalnim specijalitetima. Hrana im je odlična, slična turskoj, pa poput Turaka imaju kofte (čufte ili uštipci) i puno hrane koja u nazivu ima riječ kebab, što je naziv za svako rezano meso.
Cijene hrane su između zagrebačkih i beogradskih, valuta im se zove manat (jedan manat je oko pola eura). Jedini problem je što se u mnogim restoranima ne toči alkohol. Tamo gdje se nudi alkohol, preporučujemo njihova vina, a od piva Xirdalan (čita se Krdalan).
Da je Azerbajdžan zemlja nafte vidi se (i osjeti) na svakom koraku. U gradu se osjeti miris nafte i plina, a izvan grada naftne bušotine su na svakom koraku. Toliko ih ima da čovjek ima osjećaj da svatko u svom vrtu ima po jednu. Zbog toga im je gorivo jeftino – pola dolara litra benzina. Vozni park u gradu je solidan, a već u periferiji prevladavaju stare Lade ili pak polovni Mercedesi kao u Albaniji.
Taksiji nisu skupi ali treba unaprijed dogovoriti cijenu. Srećom, imaju i Bolt, pa oni koji imaju njihovu aplikaciju najbolje da za prijevoz koriste njihove taksije. Naravno, kod Bolta je otežavajući faktor što morate biti u nekoj wi-fi zoni da biste mogli uključiti aplikaciju.
Spektakularne građevine
Na svim razglednicama i fotografijama iz Bakua najčešće se eksploatiraju dvije građevine: Vatreni tornjevi i Kulturni centar Hajdar Alijev. Ali obje su me malo razočarale.
Fire Towers su tri ogromna nebodera u obliku tri plamena koji noću svijetle u različitim bojama. Izdaleka su prekrasni, ali razočarali smo se kada smo otišli do njih i shvatili da se uopće ne može doći u njihovo podnožje (zamišljao sam nekakav mali trg između tri nebodera) i da zapravo još nisu ni završeni.
Kulturni centar je projektirala slavna britanska arhitektica iračkog porijekla Zaha Hadid. Zgrada je projektirana u njezinom stilu, s puno zaobljenih i futurističkih elemenata, ali mene je razočaralo što je izgrađena od materijala od plastične mase. Moram priznati da sam očekivao betonsku konstrukciju. (Tekst i foto: Nenad Čakić)
